Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar Opštine Budva za poslove finansija i privrede te direktor JU Grad teatar i TV Budva
Budva je tokom tri milenijuma od svog nastanka bila grad koji je znao da čuva svoja svjetla bile to crkve, običaji, more, kamene ulice ili ljudi koji su je gradili.
Posljednjih decenija, s tugom koja ne umije da se sakrije, gledamo kako se ta budvanska svjetlost polako pretvara u sijenku birokratskog jeftinog i lošeg humora – poražavajuće, dosadno i sve češće brutalno.
Da parafraziram Šijanov filmski naslov – samo sam jedan od onih koji se osjeća sistematski uništavan, samo što su danas „idioti“ postali organizovana, institucionalizovana pojava.
Nedavno gledanje jedne kultne predstave u Zvezdara teatru podsjetilo me na Batu Stojkovića, glavnog aktera kultnog srpskog filma, i na njegovu maestralnu ulogu Bore ali me i natjeralo na duboko razmišljanje o ružnom trenutku koji neko vrijeme proživljava moj rodni grad.
Nekad su budvanski „idioti“, vrli funkcioneri, bili lokalne anegdote — čovjek koji ne zna da veže kravatu niti tri od ukupno sedam padeža a dnevno potpisuje dva jagnjeta na reprezentataciju, političar koji nikad nije pročitao ni jednu od brojnih odluka Skupštine opštine Budva koje je potpisivao, ministar koji žuri iz podgoričke kancelarije da nahrani kokoške u Mainama. Nekad rijetkost, na ponekom mjestu, danas su takvi pravilo, ljudski paraziti svuda su oko nas – u opštinskim kancelarijama gdje se određuje sudbina javnih prostora a na korist šefova – graditelja koji su ujedno i reketaši i zelenaši; u upravama koje gazduju svim plažama i čitavim morskim dobrom a disciplinovano ćute na sva važna dešavanja u Budvi, u rukovodstvima preduzeća koje nose ime rivijere a turizam vide isključivo kao svečano putovanje u Tokijo ili na Kubu ili kao kontinuiranu lošu simulaciju renoviranja hotela.
Nije to više samo nesposobnost; to je sistem koji je perfidno pretvorio nesposobne i neškolovane u autore politike, a politiku u biznis bez skrupula.
Budvom danas vlada trula kombinacija neizgovorenih instrukcija da se ne djeluje iz podgoričkih partijskih centrala i krvavih naredbi narko kartela i lokalnih podružnica ozbiljne mafije preobučene u kombinezone biznismena graditelja.
Gledam sve to, i ne mogu da se ne sjetim Bore — tihog, dobronamjernog birokrate iz priče Mome Dimića koga je, u jednoj od najboljih, životnih, uloga glumio Danilo Bata Stojković.
U našoj varijanti, stotine pa i hiljade tihih Bora žive i rade u zgradi Opštine, u Morskom dobru, u preduzećima koja su nekada čuvala turistički renome.
Oni su radnici koji žele da rade po pravilima, da izvrše svoju dužnost, da ponesu platu kući.
Umjesto toga, ulaze u sistem koji ih, korak po korak, melje. Pravila su kriva, procedure mutne, a sve važnije odluke donose oni koji najbolje laju i najglasnije lažu.
Uz sve to svakodnevno nestaju najljepši parkovi, dječija igrališta i stare gradska šetališta i staze.
Najveća drama nije u pojedinačnim glupostima, nego u tome što su glupost i pokvarenost postale instrumenti upravljanja, slojevito instalirani u sve sfere javnog života Budve.
Imamo privatizacije koje su ostavile rane na obali. Imamo tenderske odluke, čudne kao noćne more, koje fingiraju da žele procjene i da je to najbolji put za raskomadavanje Slovenske plaže i hotela Aleksandar i njih jednoglasno donose državni funkcioneri svih „opozicionih“ partija sa lokalnog budvanskog nivoa. Slijede opstrukcije javnih projekata od strane i jednih i drugih i trećih — sve to nije puki splet nesretnih slučajnosti. To je sistem koji se brine samo za svoje: za partijske uhljebe, kvazi prijatelje, za one koji su kupili titule i iscjenkali se za svoje diplome i investirali u odnos — ne u sposobnost.
Kad država ustupi upravljanje resursima, ili kad lokalna vlast osporava državne odluke zbog svoje kratkoročne koristi, građanin ostaje bez ičeg.
Budva, grad turista i umjetnika, konačno gubi bitku protiv sitnih interesa nedoraslih kupljenodiplomaša koji vode velika javna preduzeća i onih iz Opštine Budva sa „opranom“ diplomom i studentskim stažom od po najmanje 15 godina. Grad vodi klika poslušnika koja ne poznaje taj isti grad a zapanjujuće je da velika većina njih u njemu ni ne živi.
Najgore od svega — to je tiha normalizacija.
Svaki nepotpisani dokument, svaki privremeni kafić smješten na javnoj površini iz nelegalnog i kriminalno sprovedenog Programa privremenih objekata, svaki „neformalni“ dogovor o podjeli plaže ili prostora, polako instalira sliku koju ne smijemo prihvatiti – da je javno dobro roba, a grad Budva — profitna matrica nekih političkih centrala iz Podgorice ili lokalnih mafijaških i narko kartela.
U finalnoj smo fazi u kojoj „sistem“ melje dostojanstvo ljudi koji su iskreni, čestiti i sposobni. Oni ostaju u sijenci, gledajući kako se vlasti sa svih nivoa igraju sa budućnošću Budve kao da su to stare drvene tablice za igru.
Ipak, ne dozvoljavam da mi sve bude samo pesimizam!
Ironija Šijanovog filma nije bez razloga — smijeh je ponekad jedino oružje. Ako već živimo u crnoj komediji, a živimo, onda treba povesti računa da taj ton ne postane trajno okruženje.
Postoji izlaz koji nije herojstvo na papiru, već dosledan rad malih institucija, neprofitne inicijative, i hrabrih pojedinaca koji ne pristaju na kompromis: revizija i prozivanje namještenih tendera, protivljenje širenju primitivizma i vulgarnosti lokalnog opštinskog rukovodstva, veća transparentnost u upravljanju morskim dobrom i insistiranje da ovo javno preduzeće još više rešava probleme Budve što trenutno ne čini onoliko koliko građani Budve žele i zaslužuju, sudska kontrola sporazuma o privatizaciji i najavljenom „restrukturiranju“, i iznad svega, društvena osjetljivost da se javna dobra ne unište kroz različite šarene laže restrukturiranja.
Zašto ne i kroz peticije, lokalne referendume, svakodnevne demonstracije i mnogo toga još što nam stoji na raspolaganju.
Sve u svemu – ne treba dozvoliti da nepismeni kupljenodiplomaši, nedorasli mali političari uvijek gladni novca i slave, koji sada pokrivaju gotovo sve važne rukovodeće pozicije u Budvi, upravljaju sadašnjošću i što je još opasnije, budućnošću.
Ako ne sad, kad?
Da li to znači da treba prevrnuti sto i „zbaciti“ sve koji su nas doveli u ovo stanje i koji nezrelo, loše i za sitne novce vrše štetno i loše svoje funkcije? Ne nužno ali svakako jeste opcija.
Rješenja su ipak navjerovatnije teža i zahtijevaju više od bijesa – traže kontinuiranu borbu za institucije, insistiranje na stručnosti, i kulturu koja će kažnjavati neznanje, primitivizam i vulgarnost jednako strogo kao i krađu. Siguran sam da će trebati i par protesta, možda i neki štrajkovi ali prije svega treba znati kako organizovati moralnu većinu koja neće dozvoliti da grad bude igračka za partijske i lične ali ni mafijaško kartelske kombinacije.
Na kraju, ostajem sa onim kiselim i ujedno gorkim smješkom – Budva jeste danas scena crne komedije, ali i dalje je to grad koji piše najljepše priče.
Ako nam je film Slobodana Šijana „Kako sam sistematski uništavan od idiota“ podsjetnik, onda neka bude i plan – prepoznati „idiote“ kojih zaista nije malo, gotovo da su na svim funkcijama, ne dati im mikrofon, vratiti riječ i prostor onima koji znaju šta rade i kojima je Budva i na prvom mjestu i u srcu.
Ako je to naivno – bolje naivno nego pokvareno, primitivno, sa stalnim podmetanjima i vulgarno, kao što je danas. Jer i u najcrnjoj satiri, koju nažalost živimo u Budvi, postoji mogućnost za kraj koji ne ostavlja samo gorčinu kao priča Mome Dimića, nego nosi nedvosmislenu poruku – mi nismo ili nećemo više da budemo igračke u ničijim rukama.
Budva, ako to zaslužuje ijedan grad u Crnoj Gori, zaslužuje druga
čiju priču i valja je, od danas, zajedno i uporno pisati.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
