Piše: Kasper
Čeka se. Kao da svi znamo da će doći taj trenutak – a opet, niko ne zna kad. Čeka se to superfinale, završni obračun između onoga što je ostalo od slobode i onih koji su je ukinuli, prefarbali, pretvorili u lažni osmijeh i prazne parole. Sve izgleda kao da se utakmica igra, ali lopta ne postoji.
Na terenu su oni koji bi da ostanu, i oni koji bi da dođu – ali suština je ista: svi igraju samo za sebe. Publika je umorna. Građani su pretvoreni u navijače koji više i ne vjeruju da rezultat ima smisla. A sloboda, ona prava, stoji negdje na tribinama, tiha, vezanih ruku, i čeka da neko pogleda u njenom pravcu.
Superšanse su bile tu. Jedna za drugom. I svaka je promašena – ne zbog pritiska protivnika, nego zbog nesigurnosti, kukavičluka i prazne retorike. I svaki put kad se činilo da ćemo krenuti ka pobjedi, neko iz našeg tima daje autogol. S namjerom ili iz slabosti, više nije ni važno. Rezultat je isti: produžeci bez kraja.
Kažu, treba vremena. Ali koliko još vremena treba da bi se odbranila ideja slobode? Da bi se prestalo sa izgovorima, sa maskiranjem interesa u parole o Evropi, tradiciji, narodu. Sve te riječi su izgubile značenje, jer su postale zaklon za nemoć i licemjerje.
To superfinale neće doći samo od sebe. Ne dolazi sloboda kao nagrada – dolazi kao posljedica hrabrosti. A pitanje je: ima li je iko danas? Ima li iko snage da stane naspram onih koji su nam uzeli dah i još ga zovu „stabilnost“?
Neki kažu da je bolje da traje ovo privremeno stanje – da se ne talasa. Ali svako čekanje ima granicu. U svakom narodu postoji trenutak kad strah postane manji od sramote. A kad to dođe, ništa više ne može zaustaviti zvižduk za kraj.
Možda će to superfinale biti tiho. Možda bez publike, možda bez himne. Možda će samo jedan pogled, jedna rečenica, jedan čin hrabrosti pokrenuti lavinu. Ali ono će doći. I tada će se znati ko je igrao, a ko se samo krio iza dresa.
A do tada – neka traje ova magla. Neka traje ova nazovi „utakmica“. Jer kad se pojavi svjetlo, kad se čuje taj zvižduk, znaće se da je kraj jednom poretku koji je od slobode napravio iluziju.
I tad će, napokon, početi nešto novo. Ne finale – nego početak slobode ili možda ipak neće.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
