Ništa nije moglo razuveriti Ruse u stara vremena da Lukomorje, Belovodje ili Zemlja Sanjkova ne postoje – ova mjesta su, po njihovom mišljenju, ne samo stvarno postojala, već imala i posebnu moć. Da li su to bile samo legende ili je u ovim mjestima zaista život bio potpuno drugačiji?
Stari Rusi vjerovali su u postojanje paralelnih svjetova u kojima bi stvari funkcionisale drugačije nego u stvarnom životu. U osnovi tog fenomena ležao je drugačiji pogled na svijet, prožet simbolikom i duhovnošću – Rusi okruženje nijesu doživljavali kao skup predmeta, već kao živ organizam koji ima dušu, tajne sile i skrivene osobine. Neka od tih mističnih mjesta bila su samo plod njihove bujne mašte, dok su neka čak i stvarno postojala, ali u malo izmijenjenom obliku.
Belovodje – raj na Zemlji u kome caruje pravičnost
Legenda o Belovodju, mjestu đe ljudi žive slobodno i bez ikakvih nedaća, rodila se početkom 18. vijeka. U ovom mističnom gradiću kojim je vladao najpravičniji car na svijetu nije bilo ni krađa, ni ubistava, a na život u njemu mogli su da pretenduju samo najčasniji građani.
Belovodje se, prema legendi, nalazilo na udaljenom ostrvcu u Tihom okeanu, a put do njega trajao je tačno 44 dana. Klima je bila surova, ali su sve kulture uspijevale – prinosi su bili bogati, a tlo prepuno ruda zlata i dragocjenog kamenja. Jednom riječju – raj na Zemlji.
Lukomorje – postojbina ljudi sa pasjim glavama koji su umirali jednom godišnje
„Kraj Lukomorja je hrast zeleni, zlatan je lanac na hrastu tom“ – ovako je Aleksandar Sergejevič Puškin u poemi Ruslan i Ljudmila opisivao mistično ostrvo na kraju svijeta. Međutim, interesantno je da je mjesto sa ovim nazivom postojalo i u stvarnosti, a ne samo u Puškinovoj mašti.
U tom pravom Lukomorju se, navodno, nalazilo čistilište sa vječnom vatrom, a njegovi stanovnici, koji su inače imali pasje glave i krzno po cijelom tijelu, umirali bi svake godine 27. novembra i vaskrsavali 24. aprila, na dan Svetog Đorđa.
Zemlja Sanjikova – ostrvo koje je jednom davno otkriveno, ali je potom „isparilo“
Zemlja Sanjikova bilo je ostrvo-duh u Sjevernom ledenom okeanu i, prema legendama, mjesto vječnog proljeća: ovamo su ptice selice dolazile da prezime i othrane svoje potomstvo. Danas ovo ostrvo na mapama ne postoji, ali za to postoji logično objašnjenje.
Naime, pretpostavlja se da je Zemlja Sanjikova nekada bila ogromni plutajući glečer, koji je s vremenom, usljed globalnog zagrijavanja, počeo da se otapa. Ovaj dio Rusije otkrio je trgovac Jakov Sanjikov oko 1810. godine, ali ga već 1937. godine nije bilo moguće locirati.
