Piše: Bojo Pižurica
Stigla je sama sa ljetom, prišla i rekla Helo. Ja sam Klara, reče. Ja sam Danilo, reče đed i naruči joj krempite i limunadu. Tanke, reče Klara. Nijesu tanke, reče đed, to su debele i dobre krempite. Nasmija se Klara, nasmija se i đed. Pogledi su govorili više od rječi.
Klara je došla iz Praga, porijeklom je Njemica, ona trostruka udovica a đed udovac. Cijelo ljeto su se kupali po skrivenim plažama, đed joj napravio ogrlicu od školjki, mazao blijeda ramena, šetali ispod sjajne mjesečine, vozili se brodicom, đed joj kupio mornarsku kapetansku kapu sa sidrom na čelu. Tanke, rekla je Klara. Ne, nijesu tange, tange ćemo kad odemo na Adu Bojanu. Nasmija se Klara, nasmija se i đed. On je Klari ličio na američkog glumca Džona Vejna, samo sa brkovima. Rekla mu je to u sumrak dok su trčkarajući gledali zalazak sunca.
A onda su otišli na gondolu u taj epski dan. Đed je napravio prsten savijen od planinskog cvijeća i zaprosio Klaru. Pristala je omađijana kombinacijom visinske razlike, đedovog šarma i pogleda na Boku.
Đe je mlada?! – povikasmo okupljeni oko đeda Danila koga je Klara oslovljavala sa Dani. Otišla je da bira haljinu za vjenčanje, reče đed. Zagrajasmo da nam potanko ispriča sve novosti od ljetos. Đed izvadi telefon i poče da lista slike.
Ugledasmo jednu ocvalu, naboranu, loše našminkanu staricu koja se smiješila porcelanskim osmjehom ispod širokih nozdrva i vještačkih trepavica. Lice joj je bilo uokvireno perikom a sjaj njenih raskošnih minđuša daleko je prevazilazio sjaj njenih očiju. Ipak, njenu ljepotu naglo je pojačalo saznanje da Klara ima dvije zgrade u Minhenu, tri stana u Pragu, nekoliko vila u Karlovim Varima, naslijeđene dragulje na koje prima nekakvu založnu rentu i pride muževljevu penziju. A treći muž joj je bio bankar što je imao krivi kantar.
Polovina nas već je sebe viđela kako buca češke popeke i bečke šnicle, i ispija pivo po zlatnim praškim pivnicama. Druga polovina familije, pak, sebe je viđela kako se izmiva i banja ljekovitom mineralnom vodom po Karlovim Varima i kako se vozi lakiranim karucama ispod onih baroknih suncobrančića.
Vala đede Dani, prelijepa ti je ova Čehinjica Njemica, ljepše gledali nijesmo. Slušaj, ako ne bude radila gondola, mi ćemo vas nositi gore-dolje po lovćenskim stranama.
Oduševili smo se kada smo saznali da Klara ima sina koji posjeduje lanac osiguravajućih kuća po Evropi. Trenutno je u istražnom zatvoru zbog nekih nerazumijevanja oko poreza u više država. Ispostavilo se da je u istom tom zatvoru i naš rođak koji je pao noseći neke torbe odavde, plus oružana pljačka neke zlatare. Inače, rođo je strašno fin i snalažljiv momak, otmen, slobodoljubiv. Ne voli da vidi ništa sputano i zatvoreno, naročito ako su to satovi i nakit. Sigurno su se njih dvojica tamo već upoznali, čudo će napraviti kada izađu, pogotovo sad kad su maltene rod.
A otkuda Klara u CGMG? Pa već je bila u Sloveniji, nakupovala nekih apartmana, pa onda u Hrvatskoj, pazarila i tamo nekih hotelčića, obišla svako ostrvo i uvalu pa se onda obrela kod nas.
Za udaju nije postavljala nikakve uslove ni uvjete. Samo da joj đed prepiše onaj stan u Budvi, plac na Brajiće, ono malo zemlje na selu, onaj mali vinograd pri brdu, i ono crno ispod nokta. I da se vjenčaju u katedrali po katoličkom obredu, pritom da on ne nosi crnogorsku kapu nego šešir sa peruškama. I da ne slave Svetog Luku nego noć vještica. I da obrije brkove. Ne ona, nego đed.
Čehinjica Njemica je još rekla da ne pominjemo pretke, krvave sablje, barjake i Obilića medalje, ježi se od tih priča. Sad ćemo da pričamo samo one priče koje prijaju njenim nježnim, velikim, šiljastim ušima. Još je obećala da će da povede naše unučiće da rade kao konobari i kuvari, a oni vispreniji kao čuvari, sobari i vrtlari.
Neka je i našu familiju sunce ogrijalo, pa makar to bio odbljesak njenih porcelanskih zuba sa vrha gondole, ispod Njegoševog mauzoleja. Inače, Klara je mauzolej zavoljela kao da je njen.
Posle smo svi zajedno proslavili uz piće, pjesmu i muziku. Hit je bila pjesma Mileta Ignjatovića zvanog Mile Banderas – Sve se to dogodilo na putu za ludilo. Na kraju je neki naš dežurni porodični filozof bezrazložno upitao – Hoće li Švabica umjeti da pjeva kao što smo mi pjevali o njoj? O Kriste blagi.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
