Podijeljeni i na grobovima!

Piše: Kasper

Čovjek bi pomislio da bar pred smrt prestaju sve naše podjele. Da se makar na groblju svi svedemo na isto – na tišinu, prašinu i molitvu. Ali u Crnoj Gori ni grobovi više nijesu sveti mir, nego još jedno bojno polje simbola, boja i ideologija.

Nekada su posmrtne plakate bile jednostavne. Na njima je stajao krst – znak vjere, nade i spasenja. Ime pokojnika, godina rođenja i smrti, poneka riječ o njegovoj čestitosti. Skromno, dostojanstveno, u tišini. Onda je došlo jedno drugo vrijeme – vrijeme kada se i smrt morala „pravdati“ pred ideologijom. Krst je bio uklonjen, a na njegovo mjesto došla je crvena petokraka. I mrtvi su morali da budu „na liniji“.

Danas, decenijama kasnije, petokraka polako nestaje, ponekada se i vidi, ali ne nestaju podjele. Na spomenicima i plakatima ponovo dominiraju krstovi – ali pored njih sve češće i grb Crne Gore, kao da i na groblju treba da se zna ko je na kojoj „strani“. Kao da nas ni smrt ne može osloboditi te potrebe da se svrstavamo. Ni pod časnim Krstom nećemo svi da stojimo?

Pred Bogom smo svi isti. Kad dođe čas, niko ne polaže račune ni državi, ni partiji, ni naciji – već samo pred Hrista. Krst nije dekoracija. On je simbol spasenja, most između zemlje i neba, znak da smrt nije kraj. On je tiho obećanje da postoji život vječni. A mi danas, kao da se i tog obećanja odričemo.

Tradicionalno se u Crnoj Gori na nadgrobnim spomenicima pisalo ćirilicom – pismom kojim su se vijekovima pisale molitve, zavještanja i imena predaka. Danas sve češće viđamo latinicu. I to nije samo stvar pisma, to je stvar identiteta. Kao da se i na mermeru urezala nesigurnost, određene manjine: koji sa tim pokazuje, da ne znaju ko su a još manje, čiji su.

Dokle više? Koliko puta treba da „prekrstimo“ sami sebe, da bismo shvatili da nas nijedno novo pismo, znak ili boja neće spasiti ako izgubimo vjeru?

Stradanja koja nosimo, sva ta bratoubistva, sva ta ćutanja i nepravde – nijesu se zacijelila. A kako bi, kad i danas, nad svakim novim grobom, otvaramo stare rane. Ima li spasenja bez nade u spasenje? Ima li nade za dolazak na Strašni sud i pred Hrista bez Krsta? Kako još treba da se dijelimo – da li da grobove počnemo farbati u različite boje, da se zna čiji je koji pokojnik?

Koliko puta još treba da umremo u ovom životu, prije nego što shvatimo da se u onom životu ne živi bez duše?

Grob je posljednja granica čovjeka, ali i ogledalo društva. Na njemu ostaje ono što smo bili – ne samo ime i godina, nego i trag kakve smo duše nosili. Ako i tu, na tom svetom mjestu, biramo znakove da nas razdvoje, a ne da nas spoje, onda problem nije u kamenu, nego u (ne)ljudima.

Jer pred Bogom nema ni petokrake ni grba – ima samo srce. I ono što smo učinili bližnjem svom.

Kad prestanemo da gledamo ko je pod kojim znakom sahranjen, i počnemo da se sjećamo svakog pokojnika s molitvom, možda ćemo tad prvi put biti dostojni onih, koji su nas naučili šta znači riječi: vječni pomen ili vječnaja pamjat!

(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)