OKREĆEŠ LI SE, GAVRO

Piše: Perica Đaković

Kao i svi u Crnoj Gori, a možda i nešto šire, i ja sam juče pratio dešavanja u malom bokokotorskom mjestu Morinj, vezano za posjetu dvojice ministara vanjskih poslova svojih zemalja. (Čudno ili ne, ali oba ministarstva imaju isto ime – „Vanjski“.)

Nisam želio da se oglasim, što bi narod rekao, „na prvu“, već sam, po onoj narodnoj – da je jutro pametnije od večeri – odlučio da reagujem bez emocija. I uradio sam tako. Ali mi jutro nije donijelo ništa pametnije, osim što sam se probudio, kao i veći dio građana Crne Gore, ponižen i postiđen reakcijom svoje države – ako je reakcija koju je pokazao ministar vanjskih poslova ujedno i stav države i vlade koju predstavlja, a ne njegov lični ili partijski nastup koji nam je prezentovao.

Dakle, pitam se: da li je to i stav predsjednika države Milatovića, predsjednika vlade Spajića ili predsjednika Skupštine Mandića? I pitam se – kojeg broja poslanika koji se predstavljaju kao glas naroda, izabrani upravo od tog naroda?

Da odmah kažem: ni u jednom trenutku ne osuđujem ponašanje ministra vanjskih poslova zvaničnog Zagreba, gospodina Grlića, niti predstavnike njegove delegacije. Ljudi su predstavljali svoju zemlju i njen stav prema nama – nama, koji više nismo ni na koljenima, već puzimo prema Evropi i prihvatamo sve što se od nas traži.

Gospodin Grlić je jasno i otvoreno stavio do znanja našim vlastima da, ukoliko i dalje stojimo u redu sa ispruženom rukom čekajući članstvo u EU, moramo priznati da je u Morinju postojao logor – iako tamo, na sreću, niko nije izgubio život. Jer to, zapravo, i nije bio logor, već kako mu je naziv i glasio – „sabirni centar“, odnosno privremeni zatvor dok traje provjera identiteta privedenih lica.

A ono mjesto gdje su, nakon zvjerskog mučenja, živote izgubila 21 vojnika JNA iz Nikšića i Šavnika – splitska Lora – to je, po toj logici, bio „zatvor“, a ne logor i mučilište, mjesto gdje su dovođeni vojnici sa fronta da iskaljuju svoj bijes, frustracije i negativne emocije na pritvorene, nevine ljude koji su, na poziv svoje države Jugoslavije, išli da je brane.

Gdje su tada bile Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim zarobljenicima i Međunarodni crveni krst – drugo je pitanje.

Gospodin Grlić je to jasno rekao i podvukao, da nam, kojim slučajem, ne bi palo na pamet da relativizujemo žrtve iz Morinja i negiramo da je to bio logor. A na sve to njegov kolega, naš „ministar“, nije ni trepnuo, a kamoli pokušao da uloži bilo kakav – pa makar i blag – protest povodom zatvorskih žrtava iz splitske Lore. Naprotiv, samo je blago posmatrao kako se ispred, po zakonima njegove države nezakonito postavljene ploče, pale svijeće i polažu vijenci i cvijeće.

Koliko ja znam, Crnogorci, kao i ljudi sa ovih istočno-balkanskih prostora, cvijeće i svijeće ostavljaju i pale na grobovima, spomenicima ili mjestima gdje je neko izgubio život. A u Morinju, gdje su to činili – zvanično niko nije ubijen.

Ali…Gospodin Grlić nam je, još jednom, poručio da, ukoliko želimo pozitivne ocjene za naš put ka EU, sa bazena u Kotoru mora biti skinuto ime čuvenog vaterpoliste koji je za Jugoslaviju – a time i za našu i njegovu zemlju – osvojio najveća svjetska odličja. Možda gospodin Grlić ne zna da su baš predstavnici hrvatske zajednice u Kotoru bili ti koji su predložili to ime.

Brod Jadran će, ako je suditi po govoru hrvatskog ministra, vjerovatno postati tema međunarodne arbitraže – kao i pitanje Prevlake i Rta Oštro, koji su, nakon povlačenja JNA i međunarodnog priznanja Hrvatske, proglašeni demilitarizovanom zonom.
Umjesto pitanja Jadrana i Prevlake, Grlić sada insistira na povraćaju imovine „bokeškim Hrvatima“ u Tivtu i Dobroti – na šta, ako je to tačno, možda i ima pravo.

Nakon prespavane noći, pitanje koje mi se nameće jeste: gdje nestade crnogorska diplomatija oličena u liku Gavra Vukovića – prvog crnogorskog pravnika iz Lijeve Rijeke u Vasojevićima, dugogodišnjeg ministra inostranih poslova i čovjeka od povjerenja knjaza Nikole?

Gavro, po kome danas u Beranama postoji škola koju pohađaju mlade diplomate iz cijelog svijeta, nije postao diplomata političkim igrama, već znanjem, poštenjem i ugledom. Zastupao je svoj narod i branio interese države.

Ne znam kako bi Gavro danas reagovao da može da vidi šta se dešava u njegovoj zemlji i diplomatiji čiji je začetnik bio. Da li bi se, kako narod kaže, „okrenuo u grobu“?

Izvjesno je jedno – politika je kod nas preuzela riječ, a takozvani „evropski put“ postao je prioritet nad prioritetima. Utisak drugih postao nam je važniji od stava sopstvenog naroda.
Ako naši političari u to ne vjeruju – neka pitaju narod koji ih je birao. Neka raspišu referendum. Bojim se da bi po njih bio duboko porazan.

Ne znam kako bi narod ocijenio ono što se dogodilo u Morinju, ili u Budvi na onom forumu, kad je vidio ko se sve od stare, poražene vlasti iz 2020. tamo smješkao i slikao.

Bilo je što je bilo.
Ali – šta će biti? Kako će proći skup koji su za 10. oktobar najavili predstavnici bokeljskih NVO i organizacija, koji traže da se postupi po zakonu kada je riječ o ploči koju su tada postavili ministri Krivokapić i Konjević zajedno sa gospodinom Grlićem?
Kako će reagovati poslanici u Parlamentu?
Da li će Crna Gora, zarad puta u EU, zaboraviti svoju prošlost?

Pitanja je mnogo – a odgovora?

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)