A MILICIJA TRENIRA STROGOĆU

Piše: Perica Đaković

Sjeća li se još neko one čuveme pjesmice Bijelog dugmeta „Milicija trenira strogoću“ koju je napisao čuveni Duško Trifunović sada već daleke 1983. godine. Da podsjetim radilo se o dječijoj pjesmici koju su Bregović i drugovi napravili, kao i sve ostale Duškove pjesmice, u Jugo hitove a koje su pjevušili i stari i mladi.

Da, niti su Duško a ni Brega tada mislili da će, tada kod običnog naroda milicija postati ono kako je danas doživljavaju, ili ti kako se prema njima ophode pojedinci. Pjesmica a koju je otpjevao tada 11-togodišnji Ratomir Boršić „Rača“ je nastala kao humoristična i edukiativna koja miliciju opisuje kao mladu, lijepu i okretnu sa željom da je djeci učini bližom i što bi danas rekli „simpa“. Ali vremena su se od te 1983. znatno promjenila, pa smo prvo ukinuli naše milicajce pretorivši ih u „policajce“, ne bi li se još više približili svijetu i Evropi kojoj danas hrlimo, i ako smo tada gledali kako se ta policija ophodi prema njihovim građanima. Prihvatali smo sve što nam je taj zapad podmetao kao „šećerlemu“ (ako neko danas i zna šta je to, kao i klaker itd.). Elem, danas smo našu miliciju, pardon policiju, a koja je dio nas jer su oni regrutovani iz naroda, pretvorili u omrznute likove, ne libeći da ih pojedinci željni demokratije nazivaju pogrdno „kerberima“, zaboravljajući da su tu i naša djeca, ne svatajući da su oni tu da nam ne dozvole da pravimo prestupe, greške i da se ponašamo bahato, ne shvatajući da oni samo rade svoj posao. Umjesto te, kod tadašnje djece, omiljene likove pretvorili smo u omrznute likove, ne shvatajući da smo se u stvari mi promjenili a da su oni kao i onda tako i danas tu da nas štite. Pa zar tekst čuvenog Duška Tifunovića lijepo ne govori „da milicij ima dobrih strana, da je dobroćudna, a naoružana pa su djeca sigurna i sretna“. „Njihov poziv“, napisao je čika Duško „ima i mana, kad je kiša i blato i zima a lopovi dođu toga dana moraju se igrati sa njima. Bez obzira što je kiša, blato, zima.“ Tada niko od autora, pjevača, pa i nas koji smo je pjevušili nije očekivao da će nas tranzicija i put ka demokratiji ustvari odvesti u kriminal i u stvari da će te likove iz Trifunovićeve pjesme zamjeniti makroi, dileri, šverceri, da će oni postati na žalost junaci i da će kod djece zamjeniti tada omiljene profesije kao što su učitelj, doktor, frizer, majstor pa i milicajac.

E gdje nas odvede politika i pohlepa, da nam omiljene profesije postanu što bi se modernim žargonom reklo „šit“, a glavni junaci ljudi sa druge strane ulice i pravde. Da li se ikad upitate ko nam je, i zašto zamjenio uloge. Da li je to slučajno, a slučajnosti, rekao mi je svojevremeno Mitropolit Amfilohije, ne postoje.

Zato i danas kada gledam dešavanja na našim ulicama, trgovima, parkovima, sportskim terenima, a prisjetim se one pjesmice iz daleke ’83. pitam se kako smo postali takvi, gdje smo to pogriješili u edukaciji naše djece, ili bolje reći kako smo se mi u stvari izmjenili, jer djeca su naš odraz, naša slika i prilika. Zato se pitam gdje je bila zakopana, gdje se krila ta gomila mržnje koja je kao avet izašla iz mraka i postala naša stvarnost. Možda još ima nade, ne za nas, već za djecu i njihovu budućnost. Možda, ali me iskreno i strah, jer mi smo pobrkali vrijednosti, slučajno ili namjerno, zarad čega nam je lično postalo vrijednije od zajednice. Možda nismo, a znate ko je zalutao u magli, vidjeli kako nas politika i političari vode žedne preko vode koristeći onu Cezarevu „divide et impera“ odnosno u prevodu „zavadi pa vladaj“, pa im ispade sada lako da nam nude banane, da nam rasprodaju zemlju i istoriju, a sve zarad kako kažu naše bolje i ljepše budućnosti. A mi smo, što bi djeca u svojoj igri rekla, vjerovatno zamjenili lončiće, poput one dječije „A milicija trenira strogoću“ u ovu danas novu navodno demokratsku evropsku i svjetsku „Policija…“koja, kako vidjesmo preko Skay aplikacija, posta i značajni dio njihovih redova.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)