Piše: Emilo Labudović
U Starom Rimu, kad god nije bilo hljeba, bilo je igara. A da bi se glad utolila i makar nakratko predala zaboravu, igre su morale biti što krvavije. Krvave toliko da u čovjeku probude životinjski instikt i žeđ za žrtvom i zlom. Razularena i ostrašćena masa divljački je uživala dok su, dolje u areni, lavovi rastrzali ranjene gladijatore ili dok su pobijeđeni umirali iskasapljeni mačevima pobjednika. A ni pobjeda nad protivnikom često nije garantovala život, jer su posmatrači, ubivši i poslednju mrvu ljudskosti u sebi, okretali palac na dolje što je značilo smrtnu presudu.
Skoro dva milenijuma kasnije, uprkos svim reformama i jačanju društvenih i zakonskih normi kojima se svaki vid nasilja stavljao pod najstrože sankcije, i danas imamo u suštini istu situaciju. Imamo protagoniste nasilja, imamo žrtve nasilja i posmatrače koji, umjesto urlikanja i palca čiji položaj znači smrt ili život, sve to posmatraju sa uživanjem i sa palcem na tipki mobilnih telefona koji, sa jezivom hladnoćom elektronike, sve to snimaju, čine viralnim i putem raznih mreža dostupnim i „posmatračima“ širom planete.
Živimo u svijetu i u vremenu nasilja, tako da vijesti o njegovim pojedinačnim izlivima izgleda više nikoga ne tangiraju. Bar ne dalje od licemjernog zgražavanja i verbalne osude. Ali, nije toliko problem u nasilju koliko u činjenici da se sve više navikavamo, i, kao pojedinci i kao društvo u cjelini, postajemo na njega rezistentni. Neki dan su se u Baru potukle dvije srednjoškolke, još uvijek djevojčice, i obje završile u bolnici i u policiji. Na prvi pogled, ako se izuzme činjenica da je nasilništvo kao obrazac ponašanja uglavnom bilo rezervisano za mušku populaciju, ništa novo. Takozvano „vršnjačko nasilje“ odavno je zavladalo našim školskim ustanovama. Čak su, prije neku godinu, u jednom ovdašnjem vrtiću trojica „švrća“ organizovala „toplog zeca“ za vršnjaka. Dakle, već dugo vremena na sceni imamo „gladijatorske arene“ modernog doba gdje siledžije, pojedinačno ili grupno, „vježbaju strogoću“ nad nedužnima i nemoćnima.
Ali, mnogo je poraznije što za sve to vrijeme raste i broj „posmatrača“ koji samo navijaju i ležerno snimaju. Na snimku tuče dvije barske djevojčice vidi se poveća grupa posmatrača i navijača koja sve to posmatra „ravnodušna prema plaču“, bez želje i namjere da spriječe obračun. Ništa dalje od „posmatračke misije“ nijesu odmakli ni roditelji i nastavnici čiju su vaspitnu funkciju odavno preuzele ulica i društvene mreže. A društvo u cjelini uglavnom organizuje seminare i okrugle stolove da bi od svega toga situacija sve više bila „okrugla, pa na ćoše“! I tako, malo po malo, svi smo se pretvorili u nemoćne posmatrače, nevoljne i nemoćne da bilo šta preduzmu.
Od šaka i pesnica do šipki, noževa i pištolja put je često prekratak da bi se spriječile fatalne posledice. Broj tuča, pojedinačnih i organizovanih, grupnih, iz dana u dan raste, ali kao mnogo otrovniji korov buja i broj onih „posmatrača“ kojima je jedino stalo da uhvate što bolji „ugao“ za snimanje i da to što prije proslijede Fejsbuku, Instagramu, Iksu… Za to vrijeme talasi bijesa, mržnje i zla valjaju se ulicama i, kao poplava zalaze svuda i nose sve pred sobom. A do obale spasa ima „tri dana jahanja“, kako se nekad mjerilo nedostižno.
Jagnje koje se od malena uči da se tuče vrlo brzo postaje rogati napasnik koji stalno istura rogove. A u međuvremenu, ona trojica „švrća“ iz vrtića su već stasala za ozbiljnije tuče.
(Mišljenja i Stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijeSu nužno Stavovi redakcije Borbe)
