Da li će nam Otadžbina oprostiti neaktivnost?

Piše: Aleksandar Đurđev, predsjednik Srpske lige

Kada se 28. septembra osvrnemo na sve što kao narod jesmo i što bismo mogli biti, nemoguće je ne sjetiti se onih koji su svojim životima dokazali što znače dužnost, služba, čast i vjernost zakletvi. Ovog dana, kada se u Srbiju vratio jedan od naših najvećih vojskovođa, general Nebojša Pavković, nije slučajno što se u istom dahu pominje i ime ruskog generala Aleksandra Pavloviča Kutepova, rođenog upravo tog datuma – čovjeka koji je u vremenima sloma i izgnanstva ostao stamen kao stena.

Obojica su svoj život posvetili odbrani otadžbine, u vremenima kada je čast bila skuplja od života. Kao što je Kutepov na frontu Istočne Pruske i Karpata uvijek išao prvi, tako je i Pavković 1999. godine stajao uz svoje vojnike, na prvoj liniji, pod bombama, braneći Kosovo i Metohiju i čast srpske vojske.

Generali koji su išli ispred svoje vojske.

Kutepov nije bio general iza štaba i naređenja – bio je oficir koji ide ispred svoje vojske. U bitkama kod Istočne Pruske i Karpata, njegovi vojnici su govorili: „Ako Kutepov ide prvi – preživećemo.“ Taj moralni autoritet nije građen činovima, već ličnim primjerom. U napadu je bio na čelu, u rovovima sa vojnicima, u snijegu – bez tople kolibe. Bio je vojskovođa, ali prije svega saborac.

Kada je došla revolucija, kada su mnogi zaboravili zakletvu, kada su neki izdali, on nije. Nije tražio opravdanje, niti lakši put. Izabrao je teži – put časti.

U izbjeglištvu, na Galipolju, kada je Bijela vojska ostala bez otadžbine, bez nade i bez hljeba, Kutepov – kao Vrangelova desna ruka – uspio je da održi disciplinu. Umjesto raspada, njegovi vojnici su, pod njegovim vođstvom, marširali u stroju, iako su spavali u zaleđenim šatorima. „Uspio je da egzil pretvori u nastavak službe“, pisali su kasnije. Mnogi su govorili: „Da nije bilo njega, ostatak vojske bi se raspao.“

Ista sudbina, ista snaga, isto dostojanstvo. Sudbina generala Pavkovića i mnogih srpskih oficira koji su časno branili Srbiju podsjeća nas da pravda često kasni – ali nikada ne zaobilazi.

Čast ne zavisi od sudova, već od savjesti.

Srpski general koji je komandovao u danima kada se odbrana zemlje nije mjerila diplomatskim frazama, već životima, i danas stoji kao svjedok da čast ne zavisi od sudova, već od savjesti.

Kao što je Kutepov govorio: „Ruski oficir može izgubiti epolete, ali nikada ne smije izgubiti čast.“

Tako i srpski oficir, kada služi Otadžbini, služi ne zbog nagrade, već zbog zavjeta.

Pitanje iz naslova nije retoričko. Da li će nam Otadžbina oprostiti? Oprostiti možda hoće mnoge naše greške, slabosti i lutanja. Ali jedno neće – neaktivnost! Neće nam oprostiti ćutanje pred nepravdom, pasivnost pred poniženjem, zaborav pred žrtvom.

Oni koji su se borili, iako su znali da možda neće pobijediti, zaslužuju naše poštovanje. Oni koji danas ćute, dok se pred nama ruše vrijednosti i obesmišljavaju podvizi, moraju se zapitati: hoćemo li i mi jednom biti izgnanici sopstvene savjesti?

Nema Otadžbine bez borbe, bez napora, bez spremnosti da se stane na liniju – bilo mačem, bilo riječju, bilo djelom.

Povratak generala Pavkovića nije samo vijest, već simbol. Srbija ne zaboravlja svoje junake. To je dokaz da država danas ima snage da brine o onima koji su je branili, i da je patriotizam živa vrijednost u nacionalnoj svijesti.

Taj povratak omogućen je zahvaljujući državnoj odlučnosti i diplomatskom zalaganju predsjednika Aleksandra Vučića i premijera Đure Macuta. Srbija je time pokazala da je suverena i humana država koja se ne odriče svojih heroja, ali ni Kosova i Metohije. Povratak generala nije samo diplomatski uspjeh, već duboko moralni čin koji uliva vjeru u snagu države i nacionalnog jedinstva.

Danas, kada je svijet ponovo podijeljen između sila i interesa, sudbine ljudi poput Kutepova i Pavkovića podsjećaju nas da postoje vrijednosti iznad politike – otadžbina, čast i vjera.

Oni su generali koji su znali da ćutanje i neaktivnost nijesu izbor, jer Otadžbina ne oprašta ravnodušnost.

Kutepov je 1930. godine kidnapovan usred Pariza. Oficiri NKVD-a zgrabili su ga na ulici i odveli. Istražujući slučaj, francuska policija je zabilježila:

„Nijedan ruski emigrant nije pristao da radi sa nama protiv Kutepova. Čak ni njegovi neprijatelji.“ To govori sve: poštovanje i čast ne mogu se oduzeti.

I zato, sjetimo se njegovih riječi:

„Očaj je sudbina slabih srca. U borbi, i samo u borbi, pronaći ćemo svoju Otadžbinu.“ U tom duhu, povratak generala Pavkovića danas nas podsjeća – Srbija živi onoliko koliko ima hrabrosti da brani svoje junake.

(Mišljenja i Stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijeSu nužno Stavovi redakcije Borbe)