Krfske bilješke – lađa se kreće, a tišina tone dublje

Piše: Marko Kentera

Na Krf sam, u srpskoj državnoj delegaciji, stigao sa dva datuma i jednim zavjetom u džepu.
Datum istorije: 15. septembar, proboj Solunskog fronta. Datum književnosti: promocija knjige Ivana Radovanovića “Kreće se lađa francuska” u zgradi Jonskog parlamenta. Zavjet – da ne govorim glasnije od tišine koja pripada ostrvu Vido.

Kada brodić uspori pred ostrvom, vazduh postane providniji, kao da svaka čestica svjetla zna svoju dužnost. Pod borovima, miris smole i soli stapa se u jednu rečenicu: pamti.
Vido nije mjesto razgovora; Vido je mjesto slušanja.
More kao oltar, kamen kao knjiga bez slova. I sve što sam mislio da ću izgovoriti, ugrize me za jezik i vrati nazad u grudi.

Radovanovićeva knjiga donosi lajtmotiv koji ne umije da ostane na papiru: tri generacije maloljetnika – dječaci koji su još držali praćke u džepu – poslati daleko, “da budu ljudi”, a dočekani, oni koji su stigli, kao vojska kojom su zapušene rupe istorije.
Najmlađi su imali glas koji se još lako prevodi u smijeh; na Vidu se taj glas preveo u šapat. Ime knjige liči na komandni glas s pristaništa – “Kreće se lađa francuska” – ali u uhu ostaje pitanje: ko se vraća? Niko!

Na pustom obodu ostrva, zamišljam te korake hiljada mrtvih: cipele dva broja veće, vunene čarape koje žuljaju na slanoj koži, ruke prekratke za pušku predugu, mrtve oči prevelike za svijet koji su naglo ugledale.

U krvi im đački raspusti, u usnama još nedočitani stihovi, a pred njima karta svijeta na kojoj su Krf i domovina sabijeni u istu tačku bola.
Kažu: mnogi su bili onoliko teški koliko je težak njihov kaput kada upije kišu. A more ih je ipak podnijelo lakše nego mi danas njihove godine.

Mauzolej–kosturnica na ostrvu Vido je ono mjesto na kome se srce ne diže visoko, nego se spušta, u ravninu sa talasom. Ne smijem da citiram stihove “Plave grobnice”, ali dozvolite mi da prizovem njen dah: modro, hladno, bez dna, a nježno. Kao ruka koja se položi na čelo i povuče temperaturu.
“Zaronite tiho,” šapuće more, “ovdje su snovi mlađi od imena na spomenicima.” I dok stojim, mislim na one koji nisu dočekali da nauče brijanje, ni da se zaljube do kraja, ni da zaborave prvi strah. Njihova mladost postala je naša obaveza.

Krf ovih dana drži ravnotežu između svečanosti i intime.

Srpska kuća je učionica, a ulica do nje hodnik razreda posle časova.

Na zidovima zamišljam fotografije i lica koja kao da trepću u slanom vazduhu. U vrtovima, krhke sijenke koje traže svoje suncem.

Obilazimo spomenike, ali osjećam da oni obilaze nas – zagledaju, mjere, ne da li znamo imena, nego da li znamo mjeru.
Čovjek postaje manji, i to je dar: što si manji, to više može da ti stane u ruke – komadić nečijeg sjećanja, odsjaj nečije nade.a ti je četrdeset hiljada nada, nijedna do kraja nedonadana.

Promocija u Jonskom parlamentu svijetlela je onom rijetkom, pristojnom svjetlošću: bez viška retorike, sa dovoljno tišine između rečenica.
Ministar Gašić sjajan, piše srcem. Radovanović je, opet, govorio o trojnim generacijama mladića koje njegova knjiga prati – kao da ih proziva dnevnikom, a oni izlaze pred katedru i smješkaju se, jer ne znaju još da su već izašli iz našeg vremena. “Kreće se lađa francuska” – i dok naslov zvoni, svako od nas to čuje drugačije: neko kao spasenje, neko kao rastanak, neko kao prisni zov da prebroji šta mu je važno.

Na Vidu se ne jede, za šta mene optužuju da radim bez mjere,
tamo se pamti.

Drugi dani, izmedju obaveza, naše male šale i dobacivanja, neizbježna ljudska toplina, sve je to samo pokušaj da se podnese težina koja pritiska lobanju, kao dlan starijeg brata.
Gagin kadar, Marijina ironija, moje branjenje viljuškom i fusnotom – sve je to život koji kipi, ali pred Mauzolejem se smiri, kao supa sklonjena sa vatre.

Nekoliko glasova pratim kao svetionike:

Bojićev, koji iz dubine ne pjeva – nego diše. Njegova modrina naučila nas je da tišina može biti dublja od riječi.
Crnjanskog, tih, tvrdoglavo nježan, koji zna da se domovina često vraća kao sijenka na vodi, ne kao parola na zidu.
Andrića, koji nas upozorava da “sve velike rijeke teku tiho” – a more pred Vidom najtiše govori najviše.

Putujući u taj strašno daleki 15. septembar nisam vidio vatromet.
Vidio sam, danas, kako se ljudi nespretno sklanjaju da puste druge da priđu bliže pločama. Vidio sam ruke koje prave od dlana vizir, iako je borovina već napravila hlad. Vidio sam dječake koji se ogledaju u bronzi i na trenutak ne razumiju zašto im lice djeluje starije. U tom malom nesporazumu između vremena i pogleda, spava čitav jedan vijek.

Ako je istina da je najteži teret onaj koji se ne vidi, onda je teret ostrva Vido najveći: hiljade najlakših.
Njihova neispisana mladost je pergament na kome mi moramo pisati pažljivije. I zato mi se čini ispravnim da Radovanovićeva knjiga insistira na maloljetnicima – ne zato što su najmanje, već zato što su najveći razlog. Tri generacije – kao tri zvona: jedno za polazak, drugo za tišinu, treće za pamćenje.

Kada se lađa opet pokrene, želim da je ispratim bez riječi. Samo dlan na srce, i pogled koji traži u vodi ona imena koja nikada ne prestaju da budu mlađa od nas.

Krf me je naučio da se istorija ne sluša do kraja, već do dubine. A Vido me je naučio da je najviši izraz poštovanja – tiho prisustvo.

Zato, dok se vraćam, nosim sa sobom tri jednostavne odluke: da češće ćutim kada je važno, da budem gost koji ne broji porcije, što je moj kredo, nego zahvalnosti, i da svake jeseni, makar u mislima, stanem na isto mjesto pod borovima i izgovorim samo jedno: tu sam. Za vas koji niste dočekali da narastete do svojih godina. Za vas čija je mladost postala naš zavjet.

Kreće se lađa francuska, njome upravlja moj omiljeni književnik Ivan Radovanović.
A na obali, ostaje tišina – i čeka da naučimo da je razumijemo.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)