Kultura pod besciljnim nebom – Festival Grad teatar Budva na raskršću pogrešnih puteva

Piše Marko Kentera, bivši direktor JU Grad teatar i dugogodišnji selektor dramskog programa

Završen je 39. festival Grad teatar, a već se valja najavljivati svečani i jubilarni – kruna višedecenijske tradicije i dragulj u kulturnoj riznici Budve. Međutim, ono što je nekada bio ključni regionalni kulturni događaj, danas sve više liči na blijedu sjenku sopstvene prošlosti.

Poslednjih godina, a zapravo punu deceniju, festival Grad teatar suočava se s duboko ukorijenjenim problemima: nedostatkom vizije, manjkom kreativne hrabrosti i sposobnosti da se prilagodi savremenim kulturnim tokovima. Bez ozbiljnog odgovora na zahtjeve današnje publike, ova manifestacija ostaje zarobljena u sopstvenom limbu – između sjajne prošlosti i neizvjesne, gotovo izgubljene budućnosti.

Prva „rana“ uočava se u odnosu prema stranim turistima i mještanima koji ne govore srpski jezik. U vremenu kada globalizovana kultura zahtijeva inkluzivnost, Grad teatar Budva namjerno zateže i sužava svoj zatvoreni krug.

Programi su gotovo isključivo na srpskom jeziku, bez prevoda, titlova i elementarnog napora da se napravi most ka različitim publikama. Ovaj nedostatak otvorenosti ne samo da smanjuje privlačnost festivala, već ga i udaljava od savremenih standarda kulturne industrije.

Još ozbiljnije pitanje otvara način rukovođenja festivalom. Direktorka Milena Lubarda Marojević, osim što obavlja funkciju čelnika ustanove, istovremeno je i urednica većine programa, za šta, koliko je poznato, prima posebnu platu. Ovakva koncentracija moći u jednoj osobi dovodi u pitanje samu objektivnost selekcije. Kako neko može da donosi nepristrasne odluke o sadržaju kada je u isto vrijeme odgovoran i za dramsku produkciju? To je sukob interesa u svom najčistijem obliku.

Kada se osvrnemo na književni program na Trgu pjesnika, dobijamo još jasniju sliku stagnacije. Već dvije decenije selekcija se vodi po istoj formi, bez ikakvih promjena i inovacija. Ironično, zaslužuje se “pohvala” za upornost, jer se dosljedno brani karakter programa koji je bio zakržljao već u trenutku kada je preuzet. Umjesto da Trg pjesnika postane laboratorija novih glasova, ideja i poetika, pretvoren je u prostor beskrajne monotonije – monotonije snage omanje nuklearne bombe. Na tom putu ka nigdje, program je izgubio priliku da ponudi nove perspektive, mladim autorima i inovativnim pristupima zatvorio je vrata, a festivalu uskratio šansu za opstanak.

Došli smo, dakle, do apsurdnog i gotovo tragičnog paradoksa: s jedne strane, na pijedestalu uspomena ostaju pozorišne veličine kakve su Banović Strahinja, San letnje noći, Kanjoš Macedonović, Bura, Lažni car Šćepan mali, Karolina Nojber, Hamlet, Višnjik i mnoga druga remek-djela koja su oblikovala identitet festivala i učinila da Budva bude kulturna prijestonica regiona. A s druge strane, pred našim očima, odvija se sunovrat u vidu nižerazrednih produkcijskih poduhvata poslednje dekade – predstava koje ne bi izdržale ni najblaže kritičko sito. Tako se desilo da su gotovo svi ljetnji festivali na crnogorskom primorju prevazišli Budvu po kvalitetu dramskog programa. O ostalim segmentima festivala gotovo da je suvišno govoriti: tamo gdje su nekada nicale ideje i ostajali tragovi epohe, sada se bilježi samo tišina i odsustvo, tek blijeda imitacija nekadašnje veličine.

Da stvar bude gora, ne može se zaobići ni skandal sa plagijatom vizuelnog identiteta XXXV festivala. Tada je, uprkos upozorenjima, rukovodstvo odobrilo da se kao glavni plakat koristi ukradeni omot jednog muzičkog albuma. Slučaj je bacio veliku sjenku na imidž festivala, građen decenijama originalnim i vrhunskim rješenjima kakva su, recimo, potpisivali Merin Smailagić i drugi autori. Umjesto da čitavo rukovodstvo podnese ostavke, na čelu sa Milenom Lubardom Marojević, dogodilo se upravo suprotno: sankcionisani su oni koji su odbili da učestvuju u plagiranju.

Ovakav nepromišljen i ukočen pristup vodi festival ka provaliji. On je danas više ritual i mrtva tradicija nego funkcionalna i živa kulturna manifestacija.

U svijetu u kojem umjetnost i kultura grade identitet i jačaju zajednice, neophodno je ne samo pratiti, već i predlagati nove pravce i mogućnosti. U Budvi to izostaje: nema razvijanja identiteta, nema podizanja svijesti zajednice, nema vizije budućnosti. Umjesto oslanjanja na zastarjele strukture i ista lica, Grad teatar bi morao da se otvori ka mladim umjetnicima, da prati aktuelne kulturne tokove, da posluša prepoznate menadžere u kulturi poput Dušana Medina i Miloša Borete, ili da pruži šansu onima koji će se tek dokazati poput Ivana Ivanovića, Budvanima koji mogu da postanu važan dio te priče.

Okrugli stolovi, istraživanja i javne debate mogli bi pokazati da li Budva i okruženje raspolažu potrebnim snagama ili je, pak, neophodno posegnuti i izvan granica zemlje i regiona. Ono što je sigurno – festival koji se boji novih ideja, osuđen je na propadanje.

Ne smije se zaboraviti ni potpuno ignorantski odnos prema festivalu Ćirilicom, koji je posljednjih godina ponudio sadržaje visokog kvaliteta i autorske snage. Dovoljno govori činjenica da niko iz rukovodstva Grad teatra nije bio prisutan ni na jednom dramskom programu tog festivala, pa čak ni kada je u Budvi gostovala nobelovka Olga Tokarčuk. To nije samo previd ruklvodstva JU Grad teatar, to je jasan pokazatelj da je misao koja se baštini kod onih koji vode Grad teatar zapravo misao da je budućnost opasna i da je treba spriječiti.

Sve navedeno svjedoči da je Grad teatar više okrenut refleksiji prošlosti nego viziji budućnosti. Njegova kulturna baština i potencijal ostaju oskudno predstavljeni, dok nove tendencije, ideje i perspektive bivaju namjerno potisnute.

Budva i Crna Gora zaslužuju festival koji će, umjesto zatvorenosti i straha, biti otvorenost i hrabrost. Festival koji neće bježati od vremena u kojem živi, nego će ga oblikovati. A sve dok se to ne dogodi, Grad teatar će ostati simbol propuštenih šansi – kultura pod besciljnim nebom.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)