Piše: Saša Dr.Đurović

Predsjednik opštine Nikšić je oslobođen zbog „govora mržnje“ jer tu mržnje nije ni bilo, koještarije. I toliko o tom. Ali, skoro čuh u Nk, slogan „Nikšić grad gospodin“.. kao što je Cetinje grad heroj. E pa neće bit’, ni jedno ni drugo. Prvo, Nikšić je nekad zaista bio grad gospodin, fakat, a Cetinje je nekad bilo grad heroj. Toliko puta sam apostrofirao da je Cetinje lijep gradić koji ima prelijep korzo, i hotel Grand, i biljardu, i Marcana fotografa. Na Cetinje imam prijatelje. ALI, ovi novi naraštaji su se, u nekim slučajevima, pokazali kao nedostojni naslednici predaka. Pa ajmo reć’ ovako, a faktički. Kao prvo, heroji nikad ne udaraju na komšije, na manjinu, iako Srbi na Cetinju to i nijesu. Davno već sam upoznao Sretena Jabučanina, čuvenog bokserskog sudiju koji ne samo da kaže za sebe da je Sbin nego i govori ekavski. I onda, prema Srbima se treba ponašat kao prema dobrim susjedima jer oni to i jesu.

Nikšić grad gospodin? Nekad je to zaista bio, nije imao sreće sa migracijama, došli u njega odsvuda, ujargali, ambiciozni, i zasjeli na neke funkcije, pa i bitne. Niđe gradske đece!

A ustvari elementarno je sledeće. Gospodinu se ne skida šešir sa glave, pogotovo ne nasilno, a neke seljačine koje su stolovale Nikšićem su mu srušile upravo šešir, pozorište koje je Nikšić činilo gospodinom. Možda i za mandata komšije mi Neška. Gradsko je dijete, ali je prvo bio partijski vojnik, što je nakaradno. Neško, kog su, dragi mi Željko Filipović, Veso, Lopez „stavljali“ u krug kad igraju „sredine“ pa ga vrte dugo. Majka ga zovne s balkona na ručak, ali ga oni čekaju, pa kad se vrati tako sit, Neško opet u krug, u nedogled, u „sredinu“, s loptom, kojoj ne bijaše vičan.

Dakle, oduvale su šešir, seljačine, Nikšiću Gospodinu, kao nekad seljačići Voju „Škljocu“ lokalnom fotografu koji je upravo imao „atelje“ u toj zgradi. U „malo kino“. Prosto, gradom su stolovale seljačine pa i do skoro u dva navrata, neposredno prije Marka koji je gradsko dijete. Pa su seljačine srušile pozorište, pa onda i atelje Vojislava Veljkovića zajedno s njim. A grad čine ljudi.

Evo vidjeh skoro da ni u FK Sutjeska ne mogu gradska đeca. Mog druga iz djetinjstva još, Piculina, su zabranili, nijesu mu dali da bude direktor kluba, upravo seljačine i dođoši. Došli divlji otjerali pitome. Nijesu dali Piculinu koji se rodio i podizan je u sred pjace taman k’o i ja. Dakle, tako mi heroja i gospode. Grad gospodin ne jede svoju đecu osim kad ih sabira kod Petrove Crkve, tamo skončaju.

Ili nije do grada, do osoba je, jer grad čine ljudi.

Volio bih da Marko iz Meandera koriguje stanje grada, koliko je moguće, pomoću mu ako me bude pitao za savjet, jer ne dajem savjete onim koji savjet ne traže. Pravilo je to, međ’ gospodom. Među javom i međ’ snom.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi