DJECA VRANEŠA SE SOLIDARIŠU SA DJECOM PALESTINE: Ko je kriv djetetu što je živo

Piše: Momo Joksimović, predsjesdnik Partije penzionera

U ime nas djece i staraca . U ime savjesti. U ime onoga što je ostalo od čovječnosti. Mi, djeca i stari. Mi, penzionreri. Mi što smo vidjeli i življeli ratove, sahranjivali sinove, gradili život na rušrvinama. Mi što više nemamo ni snagu, ni vlast, ali još imsamo glas. Savjest. Dušu. Sjećanje. Mi pitamo: Ko je kriv djetetu što je živo? I ko će odgovarati za njegovu smrt.

Ubijeno je više od 230 novinarae ljudi čiji je jedini „grijeh“ bio što su svijetu slali istinu. A djece-hiljade. Nijesu znali zašto se puca. Zašto padaju bombe. Zašto nema vode, ni hleba, ni struje, ni majke. Nijesu ni stigli da nauče šta znači živjeti. Je li se i tu koleteralno gine. Samo su umrli. U ruševinama, u zagrljaju u bolnici bez struje. Ne pišemo ovo ni kao muslimsani, ni kao hrišćani, ni kao jevreji. Pišemo kao ljudi. Mi znamo: nema opravdanja. Nema „ali“ koje može opravdati smrt djeteta.

Nema ideologije, ni Boga , ni države, ni istorije koja smije da prećuti ovaj zločin. Mi ne branimo treror, Mi ne branimo mržnju. Ali branimo istinu. Branimo djecu. Branimo ono malo duše što je ostalo u ovom svijetu.

Mole djeca Vraneša i naša starost i pravičnos –ne ćutite.

Nemojte čekati da svi nestanu , pa da kažete ;“nijesam znao“.

Ubija se istina. Ubija se čovječnost. A djeca plaćaju tu cijenu.

Ko je kriv djetetu što je živo.??

U ime djece Vraneša i Palestine, koji više nemaju ništa osim suza i prašine.

U ime penzionera svijeta, koji znaju koliko košta mir.

U ime savjesti čovječanstva- ako je još ima.

Nećemo vam više pokazivati slika. Najbolji ljudi ih ne traže. Oni već osjećaju. Neka glas pravde nikad ne utihne.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)