PROPADAMO OTMENO – IMA LI DNA DA GA DOTAKNEMO?

Piše Perica Đaković

Gledam ovih dana ne samo političku scenu, nego nažalost i sportsku, i vidim da nam kola idu nizbrdo, a kočnice nema. Propadamo – to je svima izgleda jasno, osim onima koji bi trebalo da povuku ručnu. Da li oni misle, kao što je narod mislio, da niže nema i da smo dotakli dno? Avaj, vidimo da niže postoji. Samo nema ko da povuče kočnicu. Ili, još bolje rečeno – nema u mašini mašinovođe koji zna da vozi, pa postadosmo voz bez voznog reda.

O sportu neću mnogo, jer naši sokolovi su odavno očerupani. Žao mi je jedino onih momaka što istrčavaju na teren – nesrećnika koje nema ko da ljudski vodi, ne samo tim nego ni savez. Jedno je biti odličan igrač, kakvi su bili Dejo i Prosinečki, a drugo je voditi. Na sreću – a možda i nažalost – podmladak imamo, ali i njih će, ako ovako nastavimo, sačekati ista sudbina.

Da je sport samo odraz društva u kome živimo, vidjeli smo i na Maksimiru. Jedni su došli da se slikaju, bez kičme da odreaguju na ono što ih je tamo sačekalo. Mogao je naš „predsjednik“ na povike sa tribina da odreaguje kao njegov domaćin nedavno u Kninu – kada je napustio stadion kad je čuo Tompsona i prepustio ulogu drugima. Toliko o dostojanstvu, ako ga uopšte ima. A bolje da i ne kažem šta mislim, jer mladi Jakov je umislio da je glatko pobijedio Mila, a u stvari mu nije ni do koljena. Da nije bilo naroda kome su na Maksimiru skandirali, ostao bi u Podgorici, pa ne bi imao priliku ni da dobaci do vaseljenskog patrijarha i da mu se požali o Ukrajini – baš onoj u koju je Vartolomej svojim čudnim odlukama gurnuo narod u sukob s Rusima. Vjerovatno je Jakov pomislio: „Ako je Milo mogao da mu krsti unuka, mogu i ja barem da se izjadam.“

Toliko o predsjedniku, koji je zaboravio kako je i na koji način došao na tu funkciju. Kao, izgleda, i njegov dojučerašnji prijatelj i „brat“ Milojko, koji se s političarima igra kao sa „Đeknom“ – rekonstrukcija će biti, ali još ne znamo kad! Uterivanje straha može biti i plodotvorno, ali su karte izmiješane pa je pitanje da li „zorta“ ima kod svakoga.

Jasno je da je Spajki sve karte bacio na Evropu. Bojim se samo da ne bude kao kod Steva Koprivice i njegovog „Posljednjeg putovanja u Jevropu“. Kralj Nikola je tada slao predstavnicu za mis u London, a Spajki sada šalje „pojačanje“ u Brisel – smijenjenog ministra Odovića. Da li je to po principu Miloša Obrenovića, koji je svom ambasadoru Ičku rekao: „Kad dođeš kod Sultana – kurči se, da vide da Srbija nije mačiji kašalj. Ali ako se i Sultan počne kurčiti, ti odmah otkurči, jer smo mala zemlja. A da znaš, Sultan je slab na pare i na muško dupe, a mi para baš nemamo.“

Da li je ovo znao premijer Spajki kada je odlučio da pošalje Odovića u Brisel – nisam siguran. Ali vjerovatno jeste računao na Jankovo snalaženje, koje je pokazao kao ministar u Podgorici. Kako će proći – vidjećemo. A što se Ička tiče, on se vratio iz Carigrada sa uspješno obavljenim poslom, barem tako kaže istorija.

Toliko, za sada, o našem „putu u Evropu“. Na njemu nam se ispriječila i dobrosusjedska Hrvatska. Izgleda da Plenković, kao i Miloš, dobro poznaje stanje u našoj politici i diplomatiji, pa nam diktira uslove znajući da mi nećemo povući kontranapad. A ovoga puta, za razliku od sokolova na Maksimiru, imamo adute: Prevlaku, Jadran, Loru, Morinj, pa i bazen u Kotoru. Susjedi su vidjeli da je naša diplomatija popustljiva, za razliku od slovenačke kada su oni ulazili u EU. Pa vele: „APP – ništa ne košta.“

Očigledno je da klizimo. A i nije čudo, ako se uzme u obzir posljednja rečenica političkog oca Spajkija i Jakova – profesora Zdravka – da politiku Crne Gore ne vodi naš premijer, nego neko izvana. Zna profesor, izgleda, odlično – iz vlastitog iskustva.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)