Piše: Emilo Labudović
(sjenima Čarlija Kirka)
Čuješ li? Tišina. Tišina, ona grobna, gluva, ona teška, tišina očaja i beznađa.
Čuješ li? I nebo ćuti. Noć bezmjesečna, još ljetnja a ledena do bola, zagrlila nebo i jeca. Ćute zvona. Zamukla naša najsvetija riječ.
Čuješ li? Čuješ li kako, zgromljen tugom, zatečen nevjericom i ranjen užasom, ćuti grad. Grad duhova onih koji misle da još u živi.Ukriva se u sebe, ukriva lice u kunete, za kapije zamandaljene strahom. Ćuti grad i slijep se skriva za škure iza kojih leluja tek slabi plamen svijeća sa kojih, kao krv iz probodenog srca, kapaju suze.
Čuješ li? Tišina, praiskonska, iz koje urla zvijer, ona zvijer koja proždire samu sebe i iznova se rađa i budi u svom najsigurnijem leglu, u ljudskim grudima. Čuješ li?
Čuješ li? Tišina. Čuješ li kako, negdje duboko u ljudskom umu, škljocaju otrovne stozube vilice mržnje? Životinjske gladi za krvlju, za zlom, za nesrećom.
Čuješ li kako huče slapovi mržnje koji se, i od biblijskih poplava silniji, valjaju ulicama i vrebaju duše načete. Duše slomnjene. Duše odbačene i prezrene, duše neshvaćene, da se u njih zariju i unjedre, da bljesnu onda kada, gradom i umom, zacare noć i apsolutna tama.
Čuješ li? Ne, ne, znam da ne čuješ. Jer da čuješ ne bi noćas bilo ove tišine koja zvoni, bono i gluvo. Ne čuješ, znam, jer da čuješ, da hoćeš da čuješ, ne bi se noćas nad nama, umjesto rojeva kestenovog lišća, rojile suze – ledenice, jedine riječi koje još preostaju čovjeku kad mu sve uzmu i ostave ga bez nade i utjehe.
A da samo na trenutak oslušneš, ne samo ovu beznadnu noć nego i eho svih prošlih noći u kojima su se, kao u kolopletu zmija otrovnica, plele riječi pune optužbi, mržnje i zla, znao bi. Znao bi da će zlo doći prije nego je došlo. Da si samo u tim noćima, crnjim od one u Gestimanskom vrtu, noćima u kojima su cvetale Jude i njihovi kažiprsti izdaje, srama, laži, kleveta… otvorio srce, čuo bi kako se, tamo izvan uma i razuma, zlo samo čeka svoj trenutak pa da započne svoj krvavi pir. Da si, i da smo… Ali, nijesi i nijesmo.
I sve dok smo kod ušiju gluvi, sve dok su nam srca zakopčana s devet brava samodovoljnosti, sebičluka, netrpeljivosti i nebrige, zlo će uvijek izabrati trenutak. I sve suze ovoga svijeta neće biti dovoljne da speru krv i zaliječe rane. I, kao i uvijek, bićemo zatečeni, bićemo užasnuti, bićemo samilosni sa onima kojih više nema, nesvjesni (ili ne želimo to priznati sebi) da u njihovoj krvi ima tragova i naših prstiju. A da čak ni njihovo odsustvo nije alibi niti opravdanje. Jer, morali smo čuti i morali smo progovoriti, djelovati, sprečavati…
Čuješ li? Tišina. Tišina koja puca snagom munje sa Štirovnika ali koju, izgleda, ne umijemo ili nećemo da čujemo. Čuješ li, to opominje tišina u kojoj ne važi ona „blago gluvima“!
Čuješ li? Ako ne čuješ – oslušni. Oslušni dok još nije kasno. Jer, opet će!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
