Piše: Vladimir Dobričanin

Ipak sam sačekao da prođe dan dva nakon utakmice Hrvatska – Crna Gora, jer pisanje u tom trenutku bi bilo pisanje Srbina u afektu, što možda jeste, ali možda i nije dobro.

Ovako, već afektivno otrežnjen pravim se da je sve ok, a nije!

Utakmica ko utakmica, neko izgubio, a neko dobio. Sportski. Ali sve ostalo daleko je od sportskog navijanja i sportske atmosfere.

“Naši” tamo, što na tribinama, što u raznim ložama odvratno snishodljivi. Osećaj mučnine vodi ka nagonu na povraćanje, jer to što rade nije svojstveno našem narodu. Naš narod je opjevan guslama kao čojski i junački, ali tamo, u “lijepoj njihovoj” nisam vidio ni čojstvo, a još manje junaštvo izuzev u borbi naših fudbalera, jer, iako su izgubili, čestitam im na borbi i zalaganju. Na kraju krajeva to je sport.

A vama, svima koji ste se izvinjavali, koji ste nijemo gledali, a očigledno neki i pridružili navijačima koji su, ovoga puta samo povicima po ko zna koji put u potonja dva vijeka ubijali Srbe, e vama se obraćam samo jednom rečenicom NE u moje ime i u ime Ujedinjene Crne Gore.

Ne postoji ni jedan jedini razlog da se izvinjavamo! Kome, onima koji su protjerali oko 300.000 Srba. Tim Srbima od kojih su mnogi našli utočište u Crnoj Gori, e njima treba izvinjenje jer ih nismo dovoljno branili i odbranili od onih koji su etnički čistili teritoriju i za to nikada nisu odgovarali, ni posle velikog (I Svetskog) rata, ni posle II, a najmanje posle onog poslednjeg devedesetih kada su završili projekat NDH i etnički očistili Hrvatsku iz Titovog Jajca.

Kada bi se Hrvati izvinjavali za sva zlodjela koja su učinili i čine Srbima koji su ih dva puta osvajali i oba puta oslobodili, onda bi se izvinjavanjavanje nastavilo kroz čitav XXI vek i vjerovatno ne bi prestajalo nikada.

Elem, ovim našima predlažem sledeće; dati Hrvatskoj barem još dvije kuće u Boki, ako nemate dvije možete da uzmete moju u Lepetanima. Jadran obavezno, i pride omanji gliser, čisto da se nađe. Dati im Prevlaku i dio Boke do Bijele, po onoj staroj narodnoj “kad je beg bio cicija”. Onih 17 miliona evra za jedini “logor” (u Morinju) u istoriji svijeta i ratovanja u kome niko nije ubijen ili umro nasilnom niti prirodnom smrću podići na 20. Ipak je kriza.

Na kraju, možda i odredimo neke političare pa da kleknu, ne zbog onoga što obično čovjek odmah pomisli, već da zamole Hrvate da ne traže ništa više, jer će ovi naši i dalje da se izvinjavaju a Vila će izgubiti glas od mrčenog kliktanja, ili ipak od sramote.

E moj Kralju (Aleksandre), Ujedinitelju, kakva bre Jugoslavija… samo Srbija!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi