Piše Marko Kentera
Kada razmišljam o Budvi, ne mogu je posmatrati samo kroz prizmu kamenih zidina, mediteranskog mora i mirisa borova i drugog drveća koji dopiru sa Topliša, Zavale i Spasa.
Za mene je Budva prije svega prasjećanje – sjećanje koje se obnavlja svaki put kada ga ponovo pričamo djeci.
Nakon više od 25 godina rada na različitim temama povezanim sa djecom naučio sam dio jedne važnw lekcije: istorija koja se ne prenosi mladima, istorija koja ostaje zatvorena u knjigama i arhivama, nije živa. Postaje mrtvo slovo na papiru, a djeca – u vremenu mobilnih telefona, video-igara i digitalnih distrakcija – lako mogu izgubiti vezu sa sopstvenim korijenima i realnim svijetom oko sebe.
Zavisnost od digitalnih uređaja danas je ozbiljna bolest. Djeca koja provode sate i sate u igrama, na mrežama ili ispred ekrana, razvijaju površno razmišljanje, kratku pažnju i emocionalno zakržljavanje. Svedoci smo mentalnog stanja koje bih opisao kao “zavisnički krug” – djeca su fizički prisutna, ali duhom odsutna, često nesposobna da osjete emocije ili da razviju empatiju. Kao neko ko je decenijama radio sa djecom, smatram da kultura, pozorište i bajke nisu samo zabava. One su terapeut, most i lijek. Kroz predstave, kroz muziku, kroz igru, djeca ponovo uče da osjećaju, da čekaju, da maštaju, da misle.
Kroz Festival Ćirilicom imao sam priliku da to promijenim. Tri priče koje sam napisao – Zmaj sa Spasa, Površko i Kanjoš Macedonović – nisu samo dramski predlošci, već pokušaji da spojim prošlost i sadašnjost, bajku i istoriju, mit i realnost. Svaka od njih odražava različite slojeve Budve: mitski i predantički, srednjovjekovni i feudalni, renesansni i viteški. Kada gledamo te predstave, djeca i odrasli vide tri Budve – onu mitsku, onu istorijsku i onu vječnu – i u tom spoju otkrivaju grad kakav je zaista.
Zmaj sa Spasa vodi nas u mitski svijet, gdje legenda o Kadmu i Harmoniji prelazi u priču o zmaju iznad brda Spas. Za mene, to nije samo bajka; to je lekcija o ljubavi, slobodi i hrabrosti – da prava ljubav ne posjeduje, već oslobađa. Kroz dječiji mjuzikl, osjećaj i razum postaju isto toliko važni koliko i činjenice. Djeca uče da strah može da postoji, ali da iza njega često stoji srce koje voli. U vremenu digitalne distrakcije, ovakve priče služe kao ključ za povratak stvarnom svijetu – uče djecu da gledaju, slušaju i osjete.
Druga priča, Površko, vraća nas u četrnaesti vijek, u turbulentni period kada je Budva bila rastrgana između Dubrovnika, Balšića, Kotora i Peraštana. Površko, gotovo zaboravljeni vlastelin i moreplovac, pokazuje djeci da uspjeh i hrabrost ne zavise od porijekla, već od upornosti i snage srca. Kroz pjesmu, rimovane stihove i dinamičnu scenu, mališani doživljavaju oluju na moru, ali i oluju u ljudskim dušama, shvatajući da istorija nije suhoparna, već puna avantura, borbi i ljubavi. Takvo iskustvo aktivira pažnju, maštu i moralni kompas – što digitalni sadržaji često ne nude.
Treća priča, Kanjoš Macedonović, podsjeća da hrabrost nije samo u mišićima, već u pameti i mudrosti. Kanjoš je junak koji pokazuje da se pravi heroizam mjeri sposobnošću da se sagleda problem i pronađe rješenje tamo gdje drugi ne vide izlaz. U vremenu kada djeca često dobijaju pritisak da budu snažni i zastrašujući, ova priča daje drugačiju lekciju: prava snaga je u razumijevanju, mudrosti i čojstvu.
Proučavanje lokalne i bokeljške istorije kroz ovakve projekte nije akademska vježba – to je životna potreba. Ako djeca razumiju svoje junake, legende i istorijske ličnosti, razvijaju svijest o identitetu i zajednici kojoj pripadaju.
Festival Ćirilicom je ovdje nezamjenjiv – čuva identitet naroda Crne Gore, omogućava djeci da prepoznaju svoje korijene i gradi most između tradicije i savremenog svijeta. Za razliku od Grad teatra, koji često ostaje zarobljen u slavi devedesetih i ne prati potrebe današnjeg vremena, Ćirilicom uspijeva da spoji identitet, dječiju radoznalost i turističku publiku, čineći ih aktivnim učesnicima kulturnog života.
Priče koje sam istraživao protežu se kroz više od tri milenijuma – od mita o Kadmu i Harmoniji, preko feudalnih borbi Površka, do renesansnog viteštva Kanjoša. Kroz njih djeca i odrasli mogu sagledati koliko je Budva fascinantan grad: ne samo turistički centar, već prostor gdje se susreću istorija, kultura i ljudske vrijednosti. Iz ličnog iskustva, rad sa djecom u pozorištu i festivalima više od dva i po decenija pokazao mi je da ovakvi projekti nisu luksuz, već bitan antidot protiv mentalnog zakržljavanja izazvanog digitalnim medijima.
Festival Ćirilicom nije samo kulturna manifestacija. On je bajkoviti svijet identiteta, lične praistorije i kolektivnog pamćenja.
Za mene, Budva neće biti sačuvana samo u kamenim zidovima i arheološkim zapisima. Ona će biti živa u pričama koje se prenose, u predstavama koje se igraju, u muzici koja se pamti. Ako uspijemo da djecu naučimo da prepoznaju svoje junake i nasljeđe, Budva neće biti samo stari grad za turiste – biće živi grad za svoju djecu. A to je, vjerujem, najveći zadatak svakog pisca, festivala i biblioteke u narednim decenijama.
Fotografije su vlasništvo JU Narodna biblioteka „Miroslav Luketić“ Budva
