Piše: Bojo Pižurica
Sastali se ovijeh dana lideri marginalnih svjetskih zemalja da popričaju o onom što se babi snilo. Kakav je to skup kad na njemu glavnu riječ ne vodi Ursulica ili barem ona Analenica.
Kineski predsjednik Si se na večeru dovezao sa nekim čudnim autom koji je ličio na nabildovanu verziju ruske “Volge” sa postavljenim mikrofonima. Zvanice su posjedale za veliki sto a osoblje se razlećelo da ih posluži onim što se našlo u kući.
Prvo su iznijeli laganu pileću čorbu sa mesom od školjki i lukovicama ljiljana. Gosti su opušteno jeli čorbu dok su im pred očima bljeskale slike jedinica kineske armije koje su do maloprije gledali na glavnom trgu. Iskusniji gosti su znali da čorba treba da se sipa tako što se blago i diskretno promiješa da bi se zahvatilo i nešto sa dna supijerne. A da ima šta da se zahvati, bogme ima.
Posle ovoga, vrijedno osoblje je naredilo i glavno jelo, kako brate đe je carevina. Jastog sa mesom od raka, ikrom i bjelancetom. Žumance, pretpostavljam, je korišćeno za spravljanje maske za blago sijajuće lice predsjednika Sija. Još su poslužili i pečene jagnjeće kotlete koji su pirjani na jeftinom ruskom gasu. Uz glavno jelo posluženo je i crveno i bijelo vino.
– Ovo kinesko vino nije loše – reče Peskov Putinu.
– Nije, nije – reče Putin – ali meni su se pile “Plantaže”, mogli smo da ponesemo koju flašu.
– Na rafovima u Rusiji nema jedne kukale boce, taman koliko naših turista na CG plažama – snuždeno reče Peskov. Ali ne treba da brinu, nadoknadiće to njima Ursula čim se oporavi od onih prozivki “nacisto” što ih je doživjela u Bugarskoj. Šta je za EU tričavih nekoliko stotina miliona evra gubitka koji je pretrpjela Černogorija.
– Da, da, usuće Ursula, zna ona sa milionima – procijedi Putin – hajde pitaj konobara da nema đe skriveno štogod iz “Plantaža”.
– Imam ja kući jednu flašu – reče Peskov – čuvao sam da je otvorim kad budem ženio sina, ali pokloniću je vama čim se vratimo u Moskvu.
– Nije lijepo da to kriješ od svog predsjednika – reče Putin, lomeći jastoga preko rbata. A je li to ona flaša što je čuvaš u taštinoj dači, u hodniku, ispod druge daske desno?
– Da baš tamo, otkud znate? – reče Peskov zacrvenevši se.
– Slučajno. I nemaš jednu, nego dvije. Hajde dodaj mi, pažalusta, taj pečeni pirinač, pečen na jeftinom ruskom gasu.
Posle toga Putin je uzeo prstohvat pirinča i pustio da lagano sipi iz šake po tanjiru. Kim je radosno poskočio i uzviknuo – Pada kao kinžal! Si ga je samo pogledao a Kim reče smiješeći se – Kako je divan ovaj kineski porcelan. – Pečen na jeftinom ruskom gasu, rekoše uglas Putin i Si.
Nakon toga, kineski predsjednik nazdravi gostima i reče:
– Dragi moji, dobro mi došli u moj skromni dom, na ovu našu večeru, iznijeli smo vam sve naše domaće, jastog je iz Kineskog mora, pirinač iz provincije Hunan, jagnjetina je iz Sinđanga, a vino iz provincije Hebej. Bogati i snažni sastojci pomiješani sa kompleksnim začinima kineske tradicije, predstavljaju jedinstveno iskustvo koje donosi ova naša trpeza kakva se priprema jednom u sto godina. Naši kuvari su pripremili i malo iznenađenje, desert u vidu kolača od graška i manga. Evo i ja, sad prvi put čujem da postoje kolači od graška.
Još je nešto govorio o saradnji sa svim državama na izgradnji pravednijeg i ravnopravnijeg globalnog upravljanja, pa o napretku ka zajedničkoj budućnosti za čovječanstvo. Pomenuo je i Pojas i put, sigurno je mislio na primorski pojas u CGMG i na put Mateševo-Andrijevica.
– Dmitri, reče Putin, šta misliš, da li je lakše doći na Zabjelo ulicom Bracana Bracanovića, ili preko Tuškog puta?
– Zabjelo? Što takoje Zabjelo? – zbunjeno upita Peskov.
– To ti je u Černogoriji, dabogda bolji bio – kaza Putin.
– Aaaa, to je tamo gdje su poslednje pravoslavne kuće – reče Peskov.
– Ili prve, zavisi kako gledaš.
– Nisam o tome nikad tako razmišljao – reče Peskov.
– Zato si ti portparol a ja predsjednik. I šta si navalio na taj mango, ako ti se toliko sviđa, zasadiću ti najveću plantažu na svijetu čim se vratimo u Kremlj, veću od one u Burkini Faso, kod Ibrahima Traorea. Podsjeti me posle kad krenemo, da nam spakuju malo od ovog jastoga, pa da mu pošaljem, milo će mu bit.
Atmosfera je bila toliko opuštena da je i Modi otkopčao zadnje dugme košulje. Ili prvo, što reče Putin. Na taj način saopštio je Putinu da je u Indiji puštena u rad još jedna nova rafinerija.
Za stolom je zatim organizovana nagradna igra – Ko primijeti i najmanji tik na licu kineskog predsjednika. Nagrada je šišanje kod Kimovog frizera koji je, za svaki slučaj, čekao u kolima sa makazama, češljem, salvetom i mašinicom kineske proizvodnje.
Svaka zemlja ima svog frizera, ali u samo onim najsrećnijim, on postaje glavni ideolog. Najveće nasleđe jedne zajednice je da joj glavni frizer ostavi frizersku školu ili barem akademiju. Da ta ideologija prepozna svako novo globalno društveno kretanje.
Kada je u po večere, kineski predsjednik otišao od stola, sporadi sebe, primijećeno je da neko gurka nogom Putina ispod raskošnog stolnjaka. Kažu da je cipela bila broj 47.
– Ne guraj me, Dmitri! – reče Putin.
– Ali nisam ja predsjedniče!
– Znam da nisi, dabogda bolji bio – reče Putin.
– Kako znate?
– Znam, ti nosiš 42 i po, Lavrov 45 a Medvedev 40 mada može i 39.
Kada se sve pojelo i popilo, neko reče – Hajde da se fotografišemo za uspomenu. Time su nam poručili da i mi možemo da se slikamo. Sami ili sa em aj siks. A em aj siks ne da u Briks.
