Šta susreti u Enkoridžu i Bijeloj kući znače za svijet.
Trampov samit sa Putinom na Aljasci i razgovori sa evropskim liderima u Vašingtonu signaliziraju pomak sa konfrontacije ka opreznom suživotu, ali i dodatnu marginalizaciju i potčinjavanje Zapadne Evrope.
Američka politika je oduvijek bila djelimično predstava, djelimično igra moći. I u unutrašnjoj, i u spoljnoj politici sve je uvijeno u spektakl, ali drama često prikriva dublju stvarnost. Sastanci američkog predsjednika Donalda Trampa sa njegovim ruskim kolegom Vladimirom Putinom u Enkoridžu, na Aljasci, i sa vodećim zapadnoevropskim političarima i ukrajinskim liderom u Vašingtonu su živopisan primjer ovoga.
Za Enkoridž, Tramp je organizovao jednu predstavu – umjesto da ruskog lidera dočeka na crvenom tepihu, on je organizovao simultano izlaženje na crveni tepih na aerodromu Elmendorf–Ričardson.
Za evropske lidere plus Zelenskog, scenografija je bila malo drugačija – predsjednik Francuske Emanuel Makron, njemački kancelar Fridrih Merc, finski predsjednik Aleksandar Stub, britanski premijer Kir Starmer, premijer Italije Đorđa Meloni, generalni sekretar NATO-a Mark Rute i predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen nijesu dočekivani na aerodromu, nego u Istočnoj sobi Bele kuće ispred koje su morali da sačekaju Trampa da „završi pripreme za sastanak“.
To čekanje nije bilo onakvo ponižavanje kako je prikazano u javnosti fotografijama generisanim vještačkom inteligencijom (na jednoj fotografiji evropski lideri poput studenata pred ispit sjede na stolicama ispred vrata Ovalnog kabineta, a na drugoj isto tako ispred Trampa koji sjedi za svojom katedrom), ali jeste bilo ispunjeno simbolikom i pokazivanjem moći – Tramp je insistirao da se naglasi da je on taj kod koga oni dolaze „moliti“ za podršku Ukrajini.
Uostalom i sama činjenica koliko je napora uloženo da se dokaže da se radi o lažnim fotografijama i da su one tako lako stvorile utisak vjerodostojnosti dovoljno govori o trenutnim odnosima snaga i ulogama evroatlantskih partnera.
SUSRET RAVNOPRAVNIH
Izbor Aljaske za mjesto susreta Putina i Trampa nosi još jednu simboliku pored one očigledne – da se sastanak odigrava na američkoj teritoriji koja je nekada pripadala Rusiji. Radi se o mjestu koje ispod ledene površine krije žar. Isti paradoks važi i za samit u Enkoridžu – na prvi pogled, susret dvojice predsjednika djelovao je udaljeno, gotovo sterilno, bez značajnih dogovora ili proboja, ali pažljivije gledano, susret izgleda toplije i konstruktivnije.
Manje je bilo u vizuri, a više u suštini. Za odnose dugo oblikovane Hladnim ratom, metafora ledenog brega i te kako važi: ono što je vidljivo na površini samo je đelić mase koja leži ispod. Površno čitanje vijesti moglo bi navesti na zaključak da samit, sazvan na brzinu i sa stalno mijenjanim dnevnim redom, nije donio mnogo. Nema potpisanih sporazuma, nema velikih najavljenih inicijativa.
Međutim, sama činjenica da je to bio prvi susret oči u oči lidera dvije nuklearne supersile od 2021. godine je dovoljna da se otope odavno zaleđeni kanali komunikacije i, možda, otvore vrata za seriju bilateralnih i multilateralnih razgovora Putina i Trampa koji bi mogli biti korak ka rješavanju najtežih pitanja globalne agende.
Da bi led počeo da puca, i Moskva i Vašington morali su da prevaziđu uzajamnu otuđenost, ukorijenjenu u godinama nepovjerenja i odsustva direktnog dijaloga. Ruski predstavnici su strahovali da je samit samo scena za Trampovu potragu za naslovnim stranama i potencijalnom Nobelovom nagradom za mir. Tramp je, sa druge strane, bio oprezan da ne oživi staru priču o svojim navodnim vezama sa Moskvom – narativ koji ga je pratio posle poraza na izborima 2020, kroz brojne tužbe, pa čak i nakon što je preživio atentat tokom kampanje 2024.
S tim u vidu, Putin je otvorio susret sa upečatljivim pozdravom: „Dobar dan, dragi susjede. Drago mi je da vas vidim dobrog zdravlja – i živog.“ Tramp, oprezan da ne djeluje previše prisno sa svojim ruskim kolegom, promijenio je protokol. Pored gorepomenutog igrokaza na aerodromu, na samom samitu odbio je format tet-a-tet, zamijenivši ga formatom „tri-na-tri“ – šef ruske diplomatije Sergej Lavrov i savjetnik predsjednika za spoljnu politiku Jurij Ušakov sa ruske strane i državni sekretar Marko Rubio i specijalni izaslanik Stiv Vitkof sa američke.
Ovaj potez je Trampa štitio od optužbi da će, ostavljen sam sa Putinom, popustiti. Ipak, dvojica lidera jesu imali kratak privatni razgovor – u Trampovom automobilu na putu ka mjestu razgovora.
Sami razgovori bili su kratki, tek oko dva sata umjesto planiranih šest ili sedam. Radni ručak je otkazan. Čak je i na konferenciji za novinare prekršen protokol tako što je Putin govorio prvi i dva i po puta duže od domaćina. Nije bilo iznenađenje što su mediji tumačili događaj na dva načina. Pesimisti su tvrdili da se ledeni front nije pomjerio i da su nade u otopljavanje odnosa mrtvorođene, a optimisti da je sažeti format omogućio da se sva ključna pitanja bilateralne agende otvore, čime je utrt put za nastavak dijaloga i saradnje. Istina je, kao i obično, negdje na sredini.
Sljedećeg dana, selektivna „curenja“ sa američke strane nagovijestila su nešto važno: Vašington je direktno suočen sa dobro utvrđenim ruskim stavovima i shvatio je da napredak u svim pitanjima – od kontrole naoružanja do saradnje na Arktiku – zavisi od rješavanja osnovnog pitanja – rata u Ukrajini. Samo sveobuhvatni mirovni sporazum, koji rješava konflikt u korijenu, može omogućiti stvaran napredak u ostalim.
(NE)SREĆNA PORODICA
Zato je logičan nastavak Enkoridža bio Trampov susret u Vašingtonu sa Zelenskim i grupom evropskih lidera. Scena je više ličila na sjednicu upravnog odbora „Korporacije Zapad“ nego na samit ravnopravnih, s Trampom u ulozi generalnog direktora. Ili, možda, na porodično savjetovanje, ako uzmemo u obzir da je Rute ranije Trampa nazvao „tatom“, čime je potpuno ogoljena infantilizacija Zapadne Evrope, jer se Ruteova metafora primila, pa su se Evropljani ponašali kao đeca koja paze da ne izazovu ispade bijesa: laskali su, klimali glavom, prilagođavali se njegovom raspoloženju.
Čak se pisalo da su zvaničnici iz EU i Britanije savjetovali ukrajinskom predsjedniku Vladimiru Zelenskom kako da zahvali američkom predsjedniku, koje riječi da koristi, pa šta i da obuče.
Problem nije toliko u tome što Brisel jednostavno slijedi Vašington, već što Zapadna Evropa više ne zna koji su njeni sopstveni i stvarni interesi. Pošto je izgubila sposobnost – ili možda hrabrost – da ih definiše, ona automatski slijedi liniju Vašingtona. Za Sjedinjene Države, to je zgodno. EU se tretira kao konkurent u nekim sferama i kao poluga u drugim, ali nikada kao istinski partner.
Sazvan na brzinu, sastanak je ostavio analitičare u dilemi šta zaista znači. Evropski mediji su ga predstavili kao napredak ka bezbjednosnim garancijama za Ukrajinu. Ako je to tačno, Tramp rizikuje da upadne u istu zamku kao Bajden – da obećava vojnu pomoć, traga za postepenim garancijama i posmatra kako njegova mirovna agenda propada pod teretom očekivanja Kijeva. To bi značilo ne samo krah njegove uloge „glavnog pregovarača“, već i tvrđu rusku poziciju u budućim razgovorima. U tom scenariju, odnosi SAD i Rusije mogli bi da se lagano kreću naprijed – ali ne onako kako bi to željeli i Moskva, i Vašington.
Ipak, izvori iz Bele kuće su prenijeli drugačiju verziju. Po njima, Tramp je i dalje usredsređen na punopravni mirovni sporazum – onaj koji priznaje realnosti na terenu i isključuje članstvo Ukrajine u NATO-u. Konsultacije u Vašingtonu dostigle su dramatičan vrhunac kada je Tramp podigao slušalicu i pozvao Kremlj. Mnogi su to vidjeli kao uvertiru u mogući trostrani samit SAD – Rusija – Ukrajina. Moskva je bila opreznija: Putinov savjetnik Jurij Ušakov samo je potvrdio da je u razgovoru pomenuta ideja o podizanju nivoa pregovarača sa obje strane.
Zato je pravi simbolički zaključak iz Enkoridža ne samo to što se susret dogodio, već i to što označava novu fazu. Poslije decenija refleksne konfrontacije Hladnog rata, Moskva i Vašington uče kako da plove u onome što se najbolje može nazvati – Hladni mir.
Sa druge strane, sa pozorišnog gledišta, vašingtonski samit bio je živopisan spektakl u kojem su svi odigrali svoju ulogu, neki sa više umijeća nego drugi. Ali iza pažljivo režirane predstave pojavila se prava priča: nesposobnost Evrope da djeluje kao samostalan politički entitet. Suprotno medijskom spinu, sastanak nije bio o Ukrajini.
Pokušaji da se kriza riješi traju, ali njen ishod će na kraju odlučiti ne evropske prijestonice poput Brisela ili Berlina, već sile van Evrope. Prava pouka iz Vašingtona ležala je u demonstraciji zavisnosti Zapadne Evrope od Amerike i opasnosti da evropski blok zbog toga sklizne u nešto što se može opisati samo kao kolektivna politička neuroza.
(Pečat)
