LAKO VAM JE BILO SA NJUNJOM, DOKAŽI TE SE KOD JUSUFA I RANKOVE MORINJSKE PLOČE

Piše: Perica Đaković

Sva ova naša borba sa spomenicima koja traje i koja će po svemu sudeći trajati podsjeća me na Servantesov roman o Don Kihotu i Sančo Pansi koji su se borili protiv svojih neprijatelja, slično kao što se sada neki kod nas bore protiv svojih „neprijatelja“. Razlike ima od Servantesa su bile vjetrenjače, ali ne znam ko je kod nas preuzeo ulogu Servantesa, ko Don Kihota a ko Sanča Pansu. Da, junak Servantesa je bio ludi idealista, sa snažnim osjećajem časti, ali i odvojen od stvarnosti, slično ako ne identično kao i naš „Don Kihot“. Ne znam ko bi kod nas mogao biti njegov sluga, seljak štitonoša, ali kandidata zaista ima mnogo, jer on je predstavnik naroda i zbilja često u sukobu sa gospodarevim iluzijama. Servantes pričajući kroz njihove likove obrađuje teme kao što su istina, bjeg od stvarnosti, slobode i materijalnog, ali žive život u svome svijetu, kao što mi već trideset pa i više godina živimo život u nečijem svijetu.

Kod podjela glavnih uloga mislim da će se lako svi pronaći, a kandidata ima mnogo i za ulogu Rosinante ali i za prepametnog Pansinog vjernog magarca. I dok ova dva junaka, što bi Balašević rekao „oru nebeske njive“, mi ovdje nažalost prekopavamo naše nebeske njive i ne dozvoljavamo likovima koji su se odavno pomirili tamo negdje na nebu ili pod zemljom, da imaju svoj zasluženi spokoj. Mi preoravamo njihove njive i postavljamo se u ulogu sudije koji od njih zaslužuje da ima svoju bistu, spomenik, i sjećanje zaslužno ili ne u narodu. Dijeleći njih mi dijelimo sebe, naša borba sa vjetrenjačama i dalje traje.

Prekopavajući tako po Balaševićevim njivama počeli smo da prekopavamo i po papirima ko je i kako dozvolio da se njima podignu biste, spomenici, ploče za sjećanje.

Tako smo olako iskopali da poznati novski dimnjačar Njuno nema validne papire i da je bespravno postavljen u glavnoj gradskoj ulici prije mnogo godina. Nije vrijedilo ni to što je on zastupnik novskih „oriđinala“ i što je postao atrakcija grada koji je „obišao“ više zemalja širom ove zemaljske kugle kao uspomena sa ljetovanja ili Praznika imoze, i što mu je nos toliko izlizan od želja za srećom koje su poželjeli brojni koji su se s njim slikali. Tu neću zaboravati čuvenog Kemala Montena koji je došavši na koncert u Herceg Novi prošetao pored Njunja i izrazio želju da ga sa njim slikaju. „Ovo je prvi put da je neko niži od mene“ rekao je Kemo ne pitajući ko je bio taj lik kome je podignut spomenik.

E, mi smo ekspresno sklonili Njunja, kao i u Gornjem Zaostru Đurišića, ali se pitamo šta je sa sličnima koji poput Njunja nemaju valudne papire. Zašto se naša vlast na isti način ne obračuna sa Krivokapićevom pločom podignutom u Sabirnom centru u Morinju, ili sa likovima kao što je Jusuf Čelić kome je u selu Vusanje osvanula zastava sa njegovim likom. Da li vlast toleriše tako prkošenje njenim odlukama?

Zato kažem, lako vam je bilo sa Njunjom i Novljanima koji su po sistemu „pušti me stat“ samo preko mreža komentarisali njegovo noćno uklanjanje. Istina, moram priznati da me je neko pitao šta mislim o tom spomeniku kada su ga isto tako noću krišom postvaljali da bih bio protiv, kao što sam i sad kad ga ukljanjaju na isti način prrotiv, kao što je i većina stanovnika Herceg Novog.

Zato pitanje da li će naše institucije nastaviti da „oru nebeske njive“ i po drugim spomenicima, bistama, pločama pa preispitati da li su sve one postavljene baš u skladu sa zakonima, regulama i pravilima države Crne Gore, i gdje će nas to preispitivanje odvesti? Da li ćemo se opet vratiti u tamni vilajet i Servantesovu priču o Don Kihotu i Sanču Pansi i njihovim vjetrenjačama i da li je to zaista vrijedno uloženog truda, ili je po onoj narodnoj „besposlen pop i jariće krsti“. Možda bi bilo krajnje vrijeme da postanemo ozbiljna država koja će se pitati o standardu u kojem živimo, gdje eto rekoše policajci žive na rubu siromaštva, prosvjeti krešemo primanja, a na drugoj strani i šakom i kapom nekim drugima dajemo. Dokle će nam cijene u prodavnicama divljati, dok smo u isto vrijeme spremni za privatni let helikopterom i platiti desetine hiljada eura kao da je to tračava sitnica, ili kako stoji kod Vukajlije „ko ima masla i guzicu maže“, izraz kojim se opisuje ponašanje novopečenih bogataša. E baš njima i pitanje: Lako vam je bilo sa Njunjom, nego kako će te sa Jusufom i Rankovom pločom?

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)