KO TO UBIJA SPOMENIKE?

Piše: Emilo Labudović

„Neka je vječan mir nad humkom tvojom“, jedan je od poslednjih pozdrava sa dragom ili poštovanom osobom koja se seli u uspomene. On na izvjestan i indirektan način svjedoči o jednom od najstarijih hrišćanskih zakona, zakona o nepovredivosti groba.

A pravo na grob je univerzalno i pripada svima, bez izuzetka, pa i onima koji su tijelom stradali bez traga. Njima se grob označava simbolično, na ovaj ili onaj način, ali uvijek kao svjedočanstvo i znak da je neko u nekom vremenu bio.

Davno je poznato da smo mi bezgrobna nacija i da su kosti na desetine i stotine hiljada naših predaka, bez znake i imena, rasute što širom zemlje, što „tamo daleko“. Potpisnik ovih redova je prvi u generacijama stitine godina unazad koji zna gdje mu je očev grob. Ali, ima i ona utješna misao da je grob u srcu a da je kamen nad humkom samo mjesto za svijeću zadušnicu. I nije tragedija roda moga samo u tome što su mu kosti vjekovima razvlačili vuci sa planina, mnogo je gore i to što su nam i grobovi, oni nad kojima bi trebalo da „vlada vječiti mir“ posvađani i nepriznati.

Rušenje spomenika, kamena, krsta ili bilo kakvog drugog znaka nad grobom, pravim ili simboličnim, je isto što i skrnavljenje. I nije hrišćanski, nije ljudski, i nije nešto što čuva i poštuje nepovredivost groba i „vječan mir“ nad njim. I apsolutno se ne tiče pokojnika, jer on je sve svoje životne podvige i grehove ponio sa sobom „Bogu na istinu“! Sve sporno, sva omraza i srarodužine sporne su među nama živima. Odbrana i pad sponenika odbrana su i pad nas samih, uzlet i strmoglav „moralnog lika našeg spomenika“!

Argumenti za i protiv su samo refleksi naših „istina“ i zabluda, našeg upornog nastojanja da istoriju, onu koja nama odgovara, držimo „za uši“.
I kad smo već kod toga, baš bih volio da mi neko, pogotovo oni iz „kulture“, objasni B šta je i kome je skrivio onaj Njunjo iz Herceg Novog?

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)