Ako biste morali odabrati najgoru godinu u kojoj biste mogli živjeti, istoričari imaju vrlo konkretan prijedlog: godina 536. Bila je to godina kada je sunce izgubilo sjaj, usjevi propali, a carstva počela padati. Početak jednog od najtežih perioda u zabilježenoj istoriji započeo je gotovo neprimjetno — s neobjašnjivom sivom izmaglicom koja je prekrila nebo i danima činila Sunce mutnim i hladnim.
Ta zlokobna magla nije bila običan oblak. Naučnici danas vjeruju da ju je uzrokovala golema vulkanska erupcija, ili niz njih, negdje između 536. i 540. godine. Još nije sasvim jasno koji je tačno vulkan bio odgovoran. Ilopango u El Salvadoru dugo se smatrao glavnim kandidatom, no analiza ledenih jezgri iz Grenlanda i Europe iz 2018. sugeriše da je izvor mogao biti na Islandu, s obzirom na prisutnost staklastih čestica koje odgovaraju hemijskom sastavu lokalne lave.
Posledice koje je godina 536 ostavila na svijet
Ne znajući prave uzroke, ljudi onog doba gledali su prema nebu s tjeskobom. Rimski državnik Kasiodor 538. godine piše: “Ljudi su uznemireni zbog neobičnih znakova na nebu i pitaju se šta bi oni mogli značiti. Sunce izgleda plavkasto i slabije sjaji nego ikad prije. U podne ne bacamo sjene, a njegova toplina gotovo da se i ne osjeća.”
Slične bilješke ostavio je i istoričar Prokopije, koji opisuje Sunce obavijeno trajnom maglom, gotovo poput pomračine, što je izazivalo strah među stanovnicima Bliskog istoka.
Danas postoje i čvrsti naučni dokazi koji potvrđuju te istorijske zapise. Prstenovi stabala u Danskoj pokazuju izrazito slab rast sredinom šestog stoljeća, što ukazuje na velike klimatske poremećaje. U ledenim jezgrama s Grenlanda i Antarktike pronađen je sloj kiselih čestica koji potvrđuje da je atmosfera tada bila zasićena gustim slojem vulkanske prašine.
Kao posledica tog globalnog zatamnjenja, temperature su drastično pale, posebno na sjevernoj hemisferi. Ljeta su postala hladna, snijeg je padao čak i u srpnju u Kini, a u Irskoj su ljetopisi zabilježili “gladnu godinu bez kruha”. Poljoprivreda se urušila, a glad i bolest ubrzo su se proširile širom evroazijskog kopna.
Mnogi naučnici smatraju da je godina 536 označila početak tzv. Male ledene epohe kasne antike, koja je dodatno pojačana novim erupcijama 540. i 547. godine. Samo nekoliko godina kasnije, Justinijanova kuga harala je istočnim Sredozemljem, odnoseći milione života, uključujući velik dio stanovništva Konstantinopola. Premda Istočno Rimsko Carstvo nije palo odmah, mnogi istoričari vjeruju da je ova kombinacija prirodne katastrofe i pandemije dugoročno oslabjela temelje carstva.
Kako je godina 536 pomogla oblikovati novu kartu svijeta
Posledice su se osjećale i daleko od Mediterana. U središnjoj Aziji, gdje su suši i hladnoća uništili pašnjake, nomadska plemena bila su prisiljena migrirati prema Kini, što je izazvalo niz sukoba i preokreta u stepama. U jednoj od istorijskih ironija, neka od tih plemena kasnije su sklopila saveze s Istočnim Rimskim Carstvom i zajedno doprinijela padu Perzijskog Sasanidskog Carstva.
No nije sve bilo katastrofalno. Dok su velika carstva posrtala, Arapski poluotok, sada zeleniji nego u prethodnim vjekovima, dobivao je više oborina. Taj neočekivani klimatski obrat, uz druge istorijske faktore, otvorio je prostor za uspon nove sile. Već u 7. vijeku, arapski svijet se uzdigao do globalne moći, iznjedrivši jedno od najutjecajnijih carstava u istoriji.
Godina 536 možda je bila najmračnija godina zabilježene prošlosti, ali njen učinak bio je dalekosežan — oblikovala je budućnost svijeta kakav danas poznajemo.
(Kozmos.hr)
