Nikola Kaluđerović bio je cimer Žarka Lauševića u zatvoru, a svojevremeno je otkrio sve o njegovom odnosu sa glumcem
Glumac Žarko Laušević preminuo je 15. novembra 2023. u 63. godini, a o njegovom privatnom životu mogao bi da se izrežira film.
Naime, glumac je za života bio osuđen za dvostruko ubistvo u Podgorici, a o njegovim zatvorskim danima napisao je i knjigu „Godina prođe dan nikad“ čiji je jedan od glavnih likova Nikola Kaluđerović, Lauševićev cimer koji je iza rešetaka završio zbog krvne osvete.
Osvetio sina jedinca
Nikola Kaluđerović iz Crne Gore u zatvoru je završio jer je osvetio smrt Željka, svog sina jedinca. Kaluđerović je preminuo 2020. u 82. godini, ali je neposredno pred smrt opisao kako su izgledali njegovi zatvorski dani sa Lauševićem 1993. godine u Spužu. Pre nekoliko godina, novinar „Nedeljnika“ posjetio je Kaluđerovića u Crnoj Gori, a dalje u tekstu prenosimo detalje njihovog razgovora u cijelosti.
U galeriji pogledajte fotografije Žarka Lauševića u mladosti:
Osveta je vaskrsenje u krvi. Sreća i zadovoljstvo u krvavoj nesreći i muci. To je duh predaka i potomaka duboko u nama, zov bratstvenika i plemenika, vapaj zemlje i sela. Zakletva zarobljena u kažiprstu pred orozom. Misao koja čeka vraćanje najvažnijeg i najprečeg duga. Duga u krvi. Amanet prenesen i prenošen poganom krvlju našom. Osveta je Crna Gora. Cetinje. Rodno mjesto krvne osvete. Tamo idem da se uvjerim zašto ubiti drugog, zašto pucati u čelo, zašto sačmom prosuti trbuh da bi se umirila savjest, zbog smrti oca, brata ili sina. Bez najave i poziva, idem u kuću najčuvenijeg crnogorskog osvetnika, Cetinjanina Nikole Kaluđerovića – započeo je Nikola svoju ispovijest pa nastavio:
Snijeg prekrio Njegošev grad. Na vratima, pri izlasku, u crnini, zatičem sedamdesettrogodišnjeg Nikolu i nešto mlađu suprugu Anđu. „Evo ti ključ, ako oćeš sačekaj nas u kuću. Ajde, ajde uzmi slobodno, mi moramo na jedno mjesto, neodložno. Vraćamo se za petnaes’ minuta“, kaže mi Anđa.
Neka, hvala puno. Doći ću za pola sata. Kuda idete, pitam. „Moramo na sinov grob“, veli Nikola i dodaje: „Brzo ćemo mi, brzo…“ Dok čekam, u kafani pričam o Kaluđerovićima. Svi se ovdje znaju u dušu. Priča mi komšija o njihovoj tragediji.
Vjeruješ li da svaki dan, bukvalno svaki od tada idu na sinov grob. Bila kiša, snijeg, mećava ili žaropek. Nesreća je to. Nesreća. Ubi im jedan, avgusta ’87. godine sina jedinca. Ti znaš što u Crnu Goru znači jedinac u majke. Jedne večeri, u kafani, zametne se kavga među nekim momcima i Željko, sin Nikole i Anđe, tada je imao 23 godine, ni kriv ni dužan, nastrada. Rade Grdinić, stariji od dvojice braće koji su bili tamo, opali i ubi Kaluđerovića. Taj što si ga malopre vidio, Nikola, pokušavao je čitavu godinu da osveti sina. Prežao svuda da ubije Grdinića. Znali smo da će se svijetiti – ispričao je Cetinjanin dok su ispijali rakiju i nastavio:
I Nikolin brat, stric ubijenog mladića, ubijen je iz osvete. Kad je bio mlađi ubio je Perišu Popovića. Prvo je pokušao da ga osveti Perišin otac, ali ga je promašio, pa je završio u zatvoru, gdje je i umro. Onda se Perišin brat ubio i ostade samo jedan Popović, treći brat. Vjerovao ili ne, svi su čak i zaboravili, mislilo se da je odustao, ali ne. Ubio je Nikolinog brata i osvetio svog, 25 godina nakon ubistva. Možeš li vjerovati? Šta ti je osveta…
Da nije osvetio sina, tom ulicom ne bi više prošao
Kaluđerovići su u kući. Zidovi su puni sina Željka. Desetine fotografija i slika. Jedan pogled, bukvalno, najbukvalnije, dovoljan je za bolnu grimasu roditeljsku, drugi i treći već prate suze – kazao je Cetinjanin novinaru pa dodao da nakon smrti Željka više ništa nije isto.
Nikola, kao da svaku riječ mjeri nekoliko puta. Govorio je: „Ne bih nikada mogao proći i prošetati tom tu ulicom, poći do sinovog groba, da ga nisam osvetio. Ja sam bio potcijenjen čovjek, čoveče.“
Očekivalo se da osveti sina
Na pitanje novinara, Nikola je rekao da se je umnogome razmišljao šta će narod misliti o njemu ako ne uspije da osveti sina jedinca.
Čekao sam ga svuđe. Ma svuđe, čoveče. Lutam, tragam, neko mi dojavi… Pa opet isto. Nekoliko puta sam ga sretao u društvu. Jednom je bio sa djevojkom. Pošao sam kod njenog oca i rekao mu da je skloni od njega da se slučajno ne desi da nju ubijem greškom. Poslušao me. Pratio sam krvnika i do Splita. Na kraju, desi se da mlađeg brata ubice, Rajka Grdinića, koji je takođe učestvovao u obračunu u kojem mi je ubijen sin, nađem jedne večeri kod Svetog Stefana, kod kafića „Orion“ – kazao je Nikola i dodao da se sve dogodilo dana 21. januara 1989. godine.
Bio je sa nekim u društvu. Viknuo sam mu „Ladni“, kako su ga zvali, a on je u tom trenutku potrčao prema prednjem dijelu kola. Opalio sam iz puške i tada najvjerovatnije ranio nedužnog mladića, Šofranca, koji je bio sa Grdinićem. Prišao sam još korak, dva i krenuo ponovo da opalim, ali mi se puška zaglavila. Vratio sam se nekoliko koraka nazad, spustio pušku na zemlju kako bih iščupao čauru. Grdinić se hitro digao i potrčao na mene. Brzo sam uhvatio pušku u širem prostoru, dok ju je on ščepao u užem. Vukli smo se za nju. Kada smo bili licem u lice, viknuo je – p**do, gotov si. Nisam žalio svoj život. Vidio sam čistu smrt pred očima, ipak je to bio mladić u snazi od dvadesetpet godina – uzbuđeno je govorio Nikola pa nastavio:
On je napravio pet-šest dosta jakih trzaja. Kroz glavu mi je prolazilo hiljade misli, hiljade slika. Iznenada sam napravio nagli i jak trzaj nazad–naprijed i puškom ga udario u grudi. Pao je na koljena. Napravio sam još jedan trzaj, otrgnuo pušku i udario ga njom. Jedna ruka mu je bila na asfaltu, drugom se držao za moje pantalone. Potrčao sam pet-šest koraka nazad. Osjećao sam se sigurnije. On se, zatim, podigao i krenuo prema meni. Tada sam opalio. Tada sam ga ubio – završio je svoju priču Kaluđerović, koji je osuđen i za smrt drugog momka, ranjenog te iste večeri, ali preminulog u bolnici mjesec dana kasnije.
(Kurir.rs)
Lausevic je nesoj, zato je i umro od najgore bolesti, unistio je 2 mlada zivota, mogao se odbraniti i bez da ih ubije, takoreci djeca, zato i gori u paklu , siguran sam!