IGRAMO LI SE DRŽAVE? VRIJEME JE DA SE SVI UOZBILJIMO

Piše Perica Đaković

Sa žaljenjem i tugom, kao i većina stanovnika Crne Gore, ovih dana pratimo veliku borbu vatrogasaca, pripadnika Vojske, ali i samih građana sa vatrenom stihijom koja guta sve pred sobom, ostavljajući hektare i hektare spaljene zemlje iza sebe.

Kao čovjek koji je živio u prethodnim režimima, dobro se sjećam i predmeta ONO i DSZ, ali i kasnijeg perioda kada je narod bio uz državu. Iz tog vremena i načina organizovanja mogli smo mnogo da naučimo – da smo htjeli. Stara izreka kaže da se pametan uči na tuđim, a budala na svojim greškama.

Iako smo u promjenama devedesetih naslijedili partijske navike i imovinu, brzo smo se u tranzicionom – ili bolje rečeno, lopovskom – periodu odrekli mnogih iskustava iz prošlosti, umišljajući da smo pametniji, a rekao bih ne i mudriji.

Nije problem što je tadašnja država SRJ, nastala u rasulu, odlučila da zbog sitnih interesa proda susjednoj Grčkoj četiri kanadera sa kompletnom opremom i rezervnim dijelovima, već što smo zaboravili da samo organizovan narod može da brani, čuva i voli svoju otadžbinu. Problem je i to što nikada nismo imali osjećaj da je država zajedničko dobro, već smo je doživljavali kao ničiju prćiju.

Da smo državu shvatili kao privatnu stvar, pokazuju brojna iskustva – počev od tranzicije društvene u privatnu svojinu. Neko je prvo privatizovao „zlatnu koku nosilju“ – hercegnovske trajekte i Pomorski saobraćaj – kupivši ih praktično za onoliko koliko je bilo na računima firme i u tankovima samih trajekata. Zatim su uslijedile privatizacije svih privrednih subjekata koji su donosili kapital: Telekoma, Jugopetrola, Solane, Kombinata aluminijuma, brojnih hotelskih, trgovačkih i građevinskih kuća, i da ne nabrajam dalje.

U svemu tome, nažalost, učestvovali su i naši ekonomisti-profesori, ne za male honorare, a poslije svega su se elegantno izvukli.

Da se decenijama igramo države, pokazuje i činjenica da nemamo sistem ratnih rezervi, nekada ključan za ublažavanje nestašica – bilo stvarnih, bilo izazvanih špekulativnim akcijama. Koliko smo puta svjedočili trgovačkim manipulacijama, od osnovnih namirnica do goriva?

Sjećate li se magacina za gorivo u Lipcima, gdje se u vrijeme ozbiljne države punilo gorivo, a odavno se u njima umjesto goriva nalazi slana voda? Država nikada nije razmišljala da te tankove, kao ni one u Luci Bar, koristi za svrhu zbog koje su napravljeni.

Zar nismo prodali i poštansku infrastrukturu – nešto što nijedna ozbiljna država na svijetu ne prodaje? Mi smo to uradili zbog nečije provizije, dokazano pred američkim sudovima. Samo od tih provizija, a da ne pominjem „slučaj Limenka“ od desetak miliona eura koje su završile u privatnim džepovima bliskih vlasti, država je mogla imati makar polovan kanader ili potpuno ispravne avione-traktore i helikoptere za gašenje požara, a da o ozbiljnijoj opremi vatrogasnih jedinica i ne govorim.

U sistemu ONO i DSZ imali smo organizovane lokalne vatrogasne jedinice, dobrovoljce, dojavljivače i čuvare šuma i zelenih površina. Sjećam se Savine u Herceg Novom, Vrmačkog masiva kod Kotora, Spasa kod Budve…

Kako reče Balašević u „Vasi Ladačkom“: „Sve je imo, ništa imo nije…“ Tako i mi danas. Da ne krivimo samo bivšu vlast, koja je za sobom ostavila „nezavisnu“ Crnu Goru, ali i magacine pune švercovanih cigareta, banane, klanove i račune po inostranstvu. Krivi su i njihovi nasljednici – „oslobodioci“ iz 42, 43, pa i ova 44. vlada, koji nikako da naprave rez i prestanu da se igraju države.

Jer država je mnogo ozbiljnija stvar od onoga što, nažalost, danas gledamo. Vatra bukti, a naši sistemi stoje parkirani zbog kvarova, jer nismo na vrijeme razmišljali kako da ono što imamo stavimo u funkciju i spremno dočekamo ljetnje žege i požare. Umjesto toga, začudili smo se – kao da nas je snijeg u januaru iznenadio.

Umjesto da smo se, po narodnoj „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“, oslonili na sebe, mi smo čekali NATO i EU. A dok oni prime zahtjev, razmotre ga i odobre pomoć – odoše šume i poneka kuća. Srećom, kao što obično biva, prvi su nam pritekli u pomoć komšije, poslali helikoptere, kanadere i ljude sa opremom.

Vrijeme je, gospodo, da sjednemo i dobro porazmislimo – ne na elektronskim sjednicama – šta nam je činiti. Vrijeme je da odbacimo svoje sujete i shvatimo da država nije igračka, već ozbiljna stvar.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)