Piše: Vuk Kovačević

Kroz vijekove, Srbija i Crna Gora su disale kao jedna duša. Jedan narod podijeljen planinama, ali ne i srcem. Ratovali smo rame uz rame, dijelili hljeb i glad, pjevali iste pjesme i plakali nad istim grobovima. Krv koja je pala na Mojkovcu – nije se pitala iz koje je države potekla, jer je u svakom slučaju bila srpska.

Ipak, posljednje decenije donijele su gorčinu. Potez Crne Gore da prizna lažnu državu Kosovo bio je udarac u najosjetljivije mjesto srpskog bića. To nije bio samo politički potez – to je bila ruka podignuta protiv onih koji su nas kroz vijekove zvali braćom. Učestvovanje u međunarodnim kampanjama koje su Srbiju i srpski narod proglašavale genocidnim, samo je dodatno ranilo ono što smo smatrali neraskidivim.

I opet – kad dođe nevolja, Srbija ne pita. Kada Crna Gora gori, kad plamen prijeti ljudima i domovima, helikopteri iz Srbije prelijeću granicu bez oklijevanja. Bez liste uslova, bez ucjena, bez gorčine. To je ono što nas razlikuje od politike sitnih računa – mi pamtimo da smo jedan narod.

Iza ovakvih poteza stoji Aleksandar Vučić. Čovjek koji je, uprkos svim pritiscima, pokazao da veličina jedne države nije u tome koliko je spremna da se osveti, već koliko je spremna da oprosti. Njegova politika prema Crnoj Gori je politika čovjeka koji zna da su brat i komšija uvijek bliži nego strani saveznik. On vodi Srbiju koja ne traži zahvalnost, ali koja svojom pomoći piše istoriju bratskih odnosa kakvu ni najdublja rana ne može da izbriše.

Danas, kad helikopteri gase požare iznad crnogorskih šuma, gase se i barem neke od plamenih riječi koje su nas godinama razdvajale. Srbija ponovo pruža ruku – jer zna da nema nama bližih jednih od drugih. Granice su crtali tuđi interesi, ali bratska krv ne poznaje linije na mapi.

I zato, koliko god puta nož bio zaboden, Srbija će ga izvaditi bez osvete i pružiti zavoj. To je snaga jednog naroda. To je put Srbije i Aleksandra Vučića

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi