Diptih o Jadovu i Mrzojku

Piše: Maksim Drašković

Daj, jadna mu majka, ne budi više Jadov! Pa iako jesi, postaraj se da više ne budeš. Ako si i rođen takav, rodi se nanovo – ne budi više to što jesi.
Budi ono što si rođen da budeš – ono što je rođeno prije tvog rođenja. Ne grobaraj po rođenim grobovima. Iz grobova si svojih i sam rođen. Da ih nadživiš. Da živiš vječnost njihovu.

Nijesi ti stvoren da budeš jadov. Nijesu te za to preci rodili. Da živiš za njihove i svoje dušmane i krvnike. Da im služiš i da ih svojataš kao najrođenije. Da bleneš za njima i srljaš kao naklana ovca. Zaćoren i odrođen – ne slutiš i ne nazireš da ti „grob kopaju“. I tebi i braći tvojoj – narodu tvom. Ne da te ugrobe, nego zatrape. Kao svaku truležnu lešinu – samo kad im dovoljno poslužiš. Ne tebe, nego cio tvoj rod. One koji te od nevolje i za nevolju rodiše. Da im tobož budeš gospodar. Da pronosiš glas njihov, krvlju stečeni.

Otvori oči, probeči malo! Umudri se malo ako ikako možeš. Pokaj se. Možda i nije kasno. Bog je milostiv, možda ti i oprosti – iako to nije baš lako.
Daj, ne budi više jadov! Jadno je jadovati. Izdaja je suviše gorka sudbina. Naročito ako iznevjeriš vjeru svoju. I braću po vjeri. Ako ih, umjesto braćom, fašistima i zločincima nazivaš. Udružen u čopor nevjera i izroda. Onih što i ne znaju šta je to, i ko je to fašista – već samo to i tako znaju da laju. I na grobove svojih predaka hule.

Ne budi više Jadov! Vrati se sa zloga puta i traga. Zaputi se svome rođenom istoku. Koračaj svome predačkome grobu. Iz njega će božuri da ti cvatu. Umjesto memljivog trapa – iz kojega zapadno trnje šiklja.

***

Daj, mrzna mu majka, ne budi više Mrzojko! Nijesu te oci rodili da mrziš grobove svoje. Rodili su te da miluješ i braniš pretke svoje. Da oce svoje miluješ i otadžbinu svoju. Da ljubiš dom svoj rođeni, mati rođenu i rodnu grudu svoju.

Nijesu te rodili da miluješ tuđina, a mrziš rod svoj rođeni – da mu mrzneš krv u žilama. Da ga prodaješ i čerečiš – služeći neprijatelju i porobljivaču. Da gasiš iskru života u grudima brata i roda svojega.

Aman, ne budi više mrzojko! Provedri svoje ćorilo. Razbistri vidik pred svojim zamagljenim pogledom. LJubi i drži brata za brata, a ne tuđina za gospodara. Ne nazivaj, u svom neznanju, rod svoj i braću svoju naci-fašistima, a one koji to istinski jesu braćom svojom. Ne daj dušmaninu ono što pripada djeci našoj. Ne trguj vjerom otaca naših i braće svoje – a samo radi šačice vlasti i podaničke večere.

Ni slutio nije vjerni narod tvoj (ako ga držiš svijim?) da će, nakon mukotrpnog izbavljenja iz ropstva i na putu k slobodi – kuća pasti u ruke mrzana. Nije stradalni narod tvoj, koji te je od nevolje zagospodario, ni sanjao da ćeš ga itnevjeriti u tuđina. Da ćeš ga nazivati zločinačkim, fašističkim i genocidnim – samo zato što je branio slobodu.

Znaj, Mrzojko, da je zemaljsko za malena carstvo. Odagnaj otrov mržnje od duše svoje. LJubi i miluj, dušom svojom i srcem svojim, bližnjega svoga – to je jedini put u carstvo nebesko!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)