Piše: Aleksandar Mrdak
To što je blaženopočivši mitropolit Amfilohije preklinjao, da se ne prestrojavamo u Crkvi, ponavljajući da je jedna saborna i apostolska, da se ne zovemo „Artemijevcima“ i „Amfilohijevcima“ (namjerno stavljajući sebe u istu konotaciju), nije urodilo plodom, već se i u maloj Crnoj Gori formiraju struje i odjeljenja vjernika koji slijede put Amfilohijev, smatrajući da drugi velikodostojnici skreću sa njegovog puta.
Drugi se svrstavaju uz mitropolita Joanikija, da bi na takav način istakli neslaganje sa propovijedom mitropolita Metodija; dok treći zamjeraju Mitropoliji crnogorsko – primorskoj i mitropolitu Joanikiju, stavljajući se na takav način u odbranu mitropolita Metodija, kao da mu opasnost prijeti od Episkopa, a ne od nevjernika i neukih vjernika.
U susjednoj Srbiji, dio radikalnih boraca protiv vlasti, predstavlja sebe nadvjernicima, izigravajući žilote, o kojima apsulutno ništa ne znaju. O vjeri još manje. Sve to naravno, opravdavajući napade na patrijarha Porfirija, još jednog u nizu patrijarha SPC, koji je napadan i osuđivan od strane tog istog naroda, srpskog, vjernog i nevjernog. Napadi ne zaobilaze ni brojne druge Episkope.
A onda taj isti vjerni i ‘vjerni’ narod, podijeljen po nepostojećim crkvenim odjeljenjima, upućuje kritike političkim predstavnicima, zbog njihovog nejedinstva i nesloge, pa se u znaku solidarnosti još više podijele, stvarajući neke nove političke ikone, kojima naprasno vjeruju, do prvog neslaganja iz znanja ili neznanja.
Sujeta vri i u redovima same Crkve, pa blaga riječ duhovnika – velikodostojnika, nije dovoljna pastvi, već ista vapi za vođom, naredbodavnim porukama i tonovima.
Činjenica je, da samo tako narod služi jednako Bogu, Vlastima… i nečastivom.
Bičem i zlatnicima, na zemlji.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
