Dobar dio onih koji kroje sudbinu ovom narodu u posljednjih nekoliko decenija misle kako se ravnopravnost piše isključivo latiničnim pismom. I ne bi tu bilo ništa loše da se broj onih koji slijede takav „demokratski“ princip iz godine u godinu drastično ne povećava, ne samo u Crnoj Gori.
Dakle, pismo koje je upamtilo Crnu Goru i pronijelo slavu Crnogoraca danas se ni u tragovima ne može pronaći u zvaničnoj korespondenciji, medijima, javnoj upotrebi uopšte. Njegovu nedostižnu estetiku pretvorili smo u predmet sprdnje, iščuđavanja, zaobilaženja. Ono je kod mlađih naraštaja postalo sinonim za prevaziđenost, znak getoizacije, siromašni font ili prosto simbol obaveznog pismenog zadatka kojim se otaljava još jedna u nizu obaveza one zaostale škole iz XIX vijeka koja nikako da uhvati korak s vremenom i konačno nas nauči kako da se odreknemo sebe jer bitkoini i berza ne mogu da čekaju.
„Pismo koje je pronijelo slavu Crnogoraca kod mlađih naraštaja postalo sinonim za prevaziđenost“
Nedostatak svijesti i identitetska konfuzija učinili su da ćirilica, za sada, dominira samo grobljima i rijetkim ustanovama koje egzistiraju daleko od državnog budžeta. Ali, onako kako Čomski može da zamisli arhivu budućnosti, ali ne može čovjeka koji će u njoj nešto tražiti, tako i mi sasvim lako možemo zamisliti groblje, ali ne i onoga koji će umjeti da razazna slova na njegovim spomenicima.
Što se našeg jezika tiče, on dijeli sudbinu ćiriličnog pisma. Naučna je istina da se njegovo poznavanje ne preporučuje. Na primjer, što se oskudnije služite našim jezikom u sopstvenoj državi, to su vam veće šanse da postanete, npr., ministar. Ubjedili smo sebe da spasilac naroda i ekspert može biti samo onaj koji ne poznaje srpski jezik. Neki članovi vlade će samo po tome i ostati upamćeni.
Ovo u razgovoru za „Novosti“ kaže pisac i politikolog Aleksandar Ćuković, koga su u svijet književnosti uvele pripovijetke Vuka Karadžića koje mu je kao dječaku deda Rade čitao prije odlaska na spavanje, te priče Branka Ćopića i epska poezija. Kaže da je to bilo „lijepo gorivo“ za potpirivanje dječačke mašte i lak način da se „zarazi“ književnošću. Na pitanje kome smeta ćirilica odgovara:
Ćuković: „Ćirilicu tuku i politika i tehnologija, ali slabo šta radimo da joj stanemo u zaštitu“
– Nama samima, koliko god to začuđujuće zvučalo. Pokazujemo da je nismo dostojni. Ćirilicu tuku i politika i tehnologija, ali slabo šta radimo da joj stanemo u zaštitu.
Zašto se stidimo ćirilice? Zašto naši programeri ne stvore nekoliko novih ćiriličnih fontova i učine je atraktivnijom novim generacijama i tehnologijama?
– Strah od ćirilice jeste strah od samospoznaje, od sopstva, od porijekla, od imena i svijesti, od predaka i zavičaja. Strah od ćirilice jednak je stidu od Njegoša, a stid od Njegoša zna se gdje vodi. Bežeći od ćirilice mi zapravo bježimo od sebe i svoje suštine. Biramo sudbinu jezičkih gastarbajtera u vlastitoj zemlji. Žurimo da djeci ugasimo svijest o identitetu jer je to siguran put da ih najedemo. Po prvi put imamo generaciju koja je najprije progovorila na engleskom, generaciju koja nije u stanju da misli na srpskom jeziku, već ga se s mukom „priseća“ u svakodnevnoj komunikaciji. Ubjedili smo sebe da nam jezik i pismo nisu potrebni, da nam identitetske nauke predstavljaju gubljenje vremena i novca, da nam svijest o sopstvenom identitetu znači besmislicu. Ukoliko se osvrnemo oko sebe primijetićemo da smo nama jedini problem isključivo – mi.
Obaveza pisca
Može li pisac „zauzeti stranu“ po pitanju pisma? Kakvo je Vaše iskustvo?
– Kako sada stvari stoje, čini se da pisac mora zauzeti stranu, jer je njegova obaveza da uvijek bude sa slabijim, ugnjetenim, progonjenim. U ovom trenutku, ćirilica je pismo na čijoj strani pisac mora biti. Na nju se išlo i zabranom i čekićem, i metkom i proglasom, i zakonom i vatrom, a ne tako davno i logorom u čijem paklu su nestajali oni koji su sa prvim dahom udahnuli i riječi ćirilične ljepote.
Ima li u tome možda elemenata „kulturne izdaje“?
– Svojski se trudimo, rekao bih kao malo ko, da marginalizujemo sopstvenu kulturu. Plašim se da ćemo, ukoliko već nismo, usljed zanemarivanja sopstvene kulture postati ništa drugo do jedna omanja egzotična mediteranska zajednica čijim članovima su uvaljene tacne i krpe kako bi ispunili svoju novu tržišnu svrhu služeći svjetskom džet setu i stranim turistima na proputovanju Evropom.
