Piše Slobodan Radović
Ako nemate ništa protiv ulice Osmana Rastodera u Petnjici, ako vam je OK da se škola u Rožajama zove po Mehmedu Osvajaču, ako ste raspoloženi da proslavljate etničko čišćenje srpskog naroda u „Oluji“, ako je Kosovo i Metohija nezavisna država, ako u Kravicama nije bio zločin, ako „Lora“ nije postojala, ako ste protiv vraćanja Njegoševe kapele na Lovćenu, ako vam je prva asocijacija na Prvi svjetski rat Božićna pobuna a ne činjenica da je Kraljevina Srbija izgubila 53% muškog stanovništva starosti 18-55 godina života, ako mislite da je rezolucija o genocidu u Jasenovcu samo nekakav neprijateljski čin usmjeren protiv države Hrvatske, nemojte onda ni da ste protiv spomenika Pavlu Đurišiću.
Nemojte jer znamo da držite do principa.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Slobodane Radovicu, mislim da si lepo naveo 5, 6 slucajeva raznih potencijalnih nepravdi, potencijalnih krsenja zakona, potencijalnih ili vec utvrdjenih ratnih zlocina, ali ti je pristup haotichan, neprimeran. Ti se ponashash kao vozach koji vozi iznad propisane brzine. Kad te policajac zaustavi da ti napishe prekrsajnu kartu, ti se branish ovako: „Gospodine Policajac, ja jesam prekorachio brzinu, tu si u pravu, ali bilo je puno njih, koji su proletali pored mene, ishli su vecom brzinom od moje brzine. Na to ti policajac odgovara: „DANAS SAM TEBE ZAUSTAVIO“. Chovek nije mogo’ da zaustavi ceo saobracaj. Samo polako, svi treba da dodju na red.