Tri decenije tišine: “Oluja” koja ne prestaje!

Piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA

Prošlo je trideset godina. Tri decenije od kada su se kolone ljudi, staraca, žena i djece, kretale prašnjavim putevima, ostavljajući iza sebe domove, crkve, groblja, čitave živote. Avgust 1995. godine nije samo istorijski datum — to je rana u kolektivnom sjećanju jednog naroda. Rana koja ne zarasta. Jer za nas, Srbe, Oluja nikad nije završena.

U Hrvatskoj je slave kao “pobjedu”, “oslobođenje”, dan ponosa. Paradiraju vojske, govore političari, nebo paraju avioni. A mi? Mi se tog dana zatvaramo u tišinu. Palimo svijeće za poginule, za nestale, za protjerane. Ne tražimo ničije suze, samo da se kaže istina. Da se kaže da smo postojali. Da smo živjeli. Da smo protjerani.

Operacija Oluja bila je više od vojne akcije. Bila je kraj za preko 200.000 ljudi koji su tada napustili svoje domove. Nisu otišli — pobjegli su. Pred tenkovima, granatama, pred mržnjom koja se gomilala godinama. Bježali su sa ikonama u rukama i ključevima od kuća koje više nikada neće vidjeti. Poneko je ostao, nemoćan da se skloni — starci, bolesni, usamljeni. Mnogi od njih su ubijeni. Iza njih nisu ostale ni krštenice, ni nadgrobni spomenici. Samo tišina.

U Srbiji, u Republici Srpskoj, širom dijaspore, rasute su te porodice. Neki su se snašli, neki nisu nikada preboljeli. Djeca rođena u izbjeglištvu odrastala su slušajući o djedovini kao o nečemu svetom i nedostižnom. A djedovine više nema — ako nije opljačkana, spaljena je. Ako nije spaljena, preorana je. Ako nije preorana, tamo sada živi neko drugi. Neko kome smeta samo naše postojanje.

Trideset godina kasnije, nije ostalo mnogo onih koji se nadaju povratku. Ali ostala je istina. I s njom, pitanje: kako je moguće da toliko patnje ostane bez ikakvog priznanja? Gdje su presude za zločine nad civilima? Gdje su isprike, gdje je pokajanje? Nema ga. Za mrtve srpske babe u Dvoru na Uni nema parastosa u hrvatskom Saboru. Za srpske civile iz Medačkog džepa nema spomenika. Za kolonu koja se protezala do Petrovačke ceste nema traga u udžbenicima.

U Kninu se svake godine diže zastava. A mi, s ove strane, svake godine spuštamo glavu. Ne zato što se stidimo — jer nemamo zbog čega. Nego zato što nas boli. I zato što znamo da u ovoj Evropi, koja sve vidi, našu tragediju niko ne želi da prizna. U očima Zapada, Srbi nemaju pravo na bol. Imaju samo ulogu krivca.

Ali mi znamo. I pamtićemo. Za djecu koja su se rodila u izbjegličkim kampovima. Za očeve koji nikad nisu pronašli tijela svojih roditelja. Za majke koje su gledale kako im sve nestaje u retrovizoru. Za narod koji je, trideset godina kasnije, i dalje bez svog mjesta pod suncem.

Oluja je bila i ostala više od rata. Bila je projekt brisanja.

Oluja je, zvanično, trajala četiri dana. Ali svi mi znamo — ona je počela mnogo ranije, a njen kraj još nije došao. Nije završena kada su posljednji traktori prešli Drinu. Nije prestala ni kada su posljednje kuće sravnjenje, ni kada su posljednji starci nestali bez groba i glasa. Jer Oluja zrači i danas — kroz poricanje, kroz slavlje nad našom nesrećom, kroz šutnju o nepravdi. A bojim se da će zračiti i sutra. Dok god ne budemo imali pravo da budemo žrtve, a ne samo optuženi. Dok god se naš bol ne bude mjerio istom mjerom kao i tuđi.

Oluja je bila juče. Zrači i danas. A bojim se — imaće i svoje sjutra.