Dok crnogorska politička scena ključa od potresa i zakulisnih dogovora, jedna stvar postaje sve jasnija: svakome ko ne igra po notama stare Đukanovićeve škole, makar bila zamaskirana pod etiketom „evropskih vrijednosti“, pripremljen je politički topli zec. Najnovija meta – Nik Đeljošaj.
Njegova posjeta Sjedinjenim Američkim Državama, susret sa Ričardom Grenelom, i poruke koje su iz te posjete proizašle, digle su paniku u redovima samoproglašenih čuvara „demokratije“. I odmah su se aktivirali kanali propagande- Šolakova produkcija. Jer, zaboga, neko je van njihovog koordinatnog sistema smio da ode u SAD i razgovara o političkoj budućnosti regiona.
A to se ne oprašta.
Đeljošajev grijeh je dvostruk: prvo, što očigledno nije dio plana za „tihi povratak“ DPS-a kroz rebrendirane proevropske fasade, i drugo, što ne crpi podršku iz EU kuloara poznatih po savezništvu sa bivšim režimom, već iz centara američke konzervativne moći – koji znaju ko je ko na Balkanu i koji ne zaboravljaju mafijašku prošlost Mila Đukanovića.
Zato je sad glavni narativ da je posjeta bila „privatna“, „neovlašćena“, „turistička“, da se „susreo sa bivšim“ i „nebitnim“ ljudima. A svi znamo – kad se upregnu Šolakovi i Đilasovi mediji, znači da je poruka bila tačna. I da je pogodila gdje boli.
Jer šta se zapravo desilo?
Desilo se to da neko iz trenutne vlasti ne pristaje na plan ambasadske alhemije, u kojem bi DPS, pod plaštom „euroatlantskog oporavka“, ponovo preuzeo poluge moći – medijski, bez izbora, kroz koalicije „progresivnih snaga“. Đeljošaj je to jasno prepoznao i otišao direktno tamo gdje se karta stvarno reže – u Vašington. I to ne u State Department, već tamo gdje stvari odjekuju jače: u krugove Trampove administracije, koje mnogo više zanima stabilnost nego floskule.
Zato sada gledamo sinhronizovanu kampanju umanjenja značaja, difamacije i diskreditacije. Jer je Đeljošaj, svjesno ili ne, pokvario jedan pažljivo pripreman plan – da Crna Gora ponovo padne u ruke onih koji su je godinama držali kao privatni feud, ovaj put uz blagoslov evropskih činovnika i podršku plaćenih medijskih servisera.
Na sceni je pokušaj inverzije stvarnosti: onaj ko traži savez sa ozbiljnom Amerikom, biva predstavljen kao avanturista, dok se povratak starih tajkunsko-mafijaških struktura predstavlja kao spas za evropski put.
