Prođe još jedno ljeto, ali stara pjesma ne prestaje da svira. U Crnoj Gori, umjesto mora i sunca, glavna sezonska atrakcija su – ideološki ringišpili. Prvo smo se igrali Srba i Crnogoraca, pa četnika i partizana, pa litijaša i komita. Onda ponovo Srbi protiv Crnogoraca, pa repriza četnici vs. partizani. I tako u krug, do iznemoglosti.
I dok narod pokušava da sastavi kraj s krajem, da plati račune i nahrani porodicu, političke i kvaziintelektualne elite, uz pojačanje sa društvenih mreža i salonskih patriota, svakog dana nam serviraju novu epizodu „ko je veći patriota“, „ko je bio na pravoj strani istorije“, „ko slavi 13. jul, a ko 21. maj“, „ko nosi šajkaču, a ko crvenu petokraku“.
Ove sedmice glavni trend: prozivanje za „izdaju nacionalnog interesa“, a već od ponedjeljka očekujemo povratak rubrike „ko je Crnogorac, a ko Srbin“. Do kraja mjeseca, najavljen je i specijal: „ko bi koga u ratu da ga je bilo“.
Naravno, sve to uz nezamjenjive komentare analitičara koji nikad nisu prešli dalje od kafanskog stola, ali zato imaju rješenje za svaku krizu – pod uslovom da je neko drugi kriv.
Dokle više? Pitanje je koje niko ne postavlja naglas, jer odgovora nema. Niti ga iko želi. Lakše je dizati tenzije nego dizati ekonomiju. Lakše je dijeliti narod nego ga spajati. A najlakše je podvaliti „istorijski revizionizam“ kad god ponestane konkretne politike. Ali, jedno je jasno: ko god da pobijedi u ovim beskrajnim ideološkim bitkama, narod sigurno gubi. Gubi živce, nadu, a sve češće i pasoš – jer sve više njih bira odlazak umjesto beskonačnog gledanja reprize istog filma.
Podjele, podjele i tako beskonacno, nista novo u Cg, podjele razaraju tkivo Crnogoraca, bjelasi zelenasi, cetnici partizani, ko je za srbiju a ko protiv, ista prica godinama, i svi zaboravljamo kako su nam otanjili novcanici, kako nam inflacija pojede penzije i plate, ali nama je najvaznije ko se osjeca Srbbinom, ko Crnogorcem, i tako u zacarani krug!