Pješaci haosa pali pred kraljem mira – Vučićeva velemajstorska pobjeda za budućnost Srbije!

piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i  osnivač portala BORBA

U savremenoj politici, malo je trenutaka kada se potezi aktera mogu jasno porediti sa partijom šaha – igre koja ne trpi ni brzoplete poteze, ni improvizaciju bez cilja. Ipak, upravo to se dogodilo na političkoj sceni Srbije tokom poslednjih osam mjeseci, kada je jedan dio opozicije, okupljen oko ideje permanentnog pritiska i blokade, pokušao da napadne sistem i državu sa pozicija ulice, performansa i konfuzije.

Ti akteri – u javnosti prepoznati kao „blokaderi“ – otvorili su partiju žestoko, ali nepromišljeno. Umjesto jasnog plana, oni su se oslanjali na simbolične, često apsurdne poteze: od blokade fakulteta, preko biciklističkih i trkačkih avantura do Strazbura i Brisela, pa sve do uličnih barikada i pokušaja da parališu život u zemlji.

U političkom šahu, to je poznato kao „ofanziva bez oslonca“. Iako na prvi pogled djeluje kao napad, u suštini se radi o naporu koji sam sebe troši – jer ne posjeduje ni dubinu, ni kontinuitet.

Na drugoj strani table, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić vodio je drugačiju partiju – smirenu, stratešku, narodnu. Njegovi odgovori nisu dolazili sa mitinga, već sa gradilišta. Nije uzvraćao kontrablokadama, već razvojem: otvaranjem fabrika, puštanjem u rad autoputeva, povećanjem penzija, i uvođenjem konkretnih benefita za mlade – poput studentskih stambenih kredita pod povoljnim uslovima.

U toj partiji, jedna strana je vikala – druga je radila. Jedna strana je rušila – druga je gradila. Jedna je tražila konflikt – druga nudila stabilnost.

Otvaranje: Brza ofanziva bez osnove

U prvim potezima blokadera dominirala je brzina – ali bez logike. Otvorili su partiju sa blokadom fakulteta, udarajući direktno na obrazovanje i mlade – figuru koja bi trebalo da simbolizuje budućnost. Zatim su prešli na performanse: šetnje, vožnje bicikala do Strazbura, trčanje do Brisela. U šahu, ovakvi potezi se nazivaju „nasilno otvaranje“ – kada figura ide predaleko, prerano, bez zaštite i bez krajnjeg cilja. Pokušali su protestnim skupom 15. marta da izvrše centralni napad. Ali figura im je već tada počela da pada – podrška slabi, retorika se prazni, ciljevi postaju sve nejasniji.

Sredina partije: Vučić razvija igru, opozicija gubi teren

Dok se opozicija iscrpljuje u simboličkim i praznim potezima, Vučić razvija figuru po figuru:

• Otvaraju se fabrike,

• Puštaju se u rad mostovi i autoputevi,

• Rast penzija i

• Uvođenje studentskih stambenih kredita po povoljnim uslovima.

Vučić ne igra na dnevnu popularnost. Igra na dugotrajnu stabilnost. Njegova sredina partije liči na „pozicionu dominaciju“ – kad kralj miruje, a figure rade. Dok protivnik viče, on otvara radna mjesta. Dok blokiraju gradove – on povezuje regione.

Opozicija pokušava nove poteze – izbori u Kosjeriću i Zaječaru. Ali biračko tijelo je već odigralo svoj potez: pobijedila je stabilnost.
Njihove figure se povlače. Tabla se sužava. Publika gubi interesovanje za haos.

Mat bez panike

Kada su se pojavile kontejnerske blokade, postalo je jasno da opozicija više nema plan – ima samo još gorčine i nervoze. Njihovi poslednji pokušaji ne predstavljaju strategiju – već paniku i frustraciju. Igrači bez ideje blokirali su sopstvenu poziciju.

A Vučić?

Nije reagovao nervozom. Nije išao u kontranapad.
Nastavio je svoj ritam: kilometar po kilometar autoputa, fabrika po fabrika, korak po korak ka konkretnom poboljšanju života ljudi.

U šahu se to zove: pozicioni mat.

Protivnik ne gubi jer je udaren – već jer više nema kuda. Sve opcije su zatvorene. Sam je sebe doveo do poraza.

Partija je gotova – Blokaderi napumpali rejting Aleksandru Vučiću

Na političkoj tabli Srbije, blokaderi su pokušali da glume velemajstore, a igrali su kao amateri. Njihova strategija bila je bez plana, bez cilja i bez oslonca. Blokirali su fakultete, a ostali bez podrške studenata. Blokirali su ulice, a ostali bez podrške građana. Išli su biciklima, trčali do Brisela, urlali s bine, zazivali haos – a nisu shvatili osnovno: narod ne traži galamu, već sigurnost.

Ova velemajstorska partija nije završena jednom briljantnom žrtvom ili taktičkom iznenađenjem, već strpljenjem, disciplinom i neumornim radom na svakom polju. Sve to kako bi se ostvarila konačna vizija: stabilna i suverena Srbija, spremna da krene u novu eru prosperiteta i međusobnog poštovanja u regionu.

Dok su pješaci haosa polako padali, kralj mira je postao simbol ne samo vlasti, već i nade — nade za bolju budućnost, gde sukobi bivaju smireni, a budućnost piše nova pravila igre.

Vučić nije trošio riječi – trošio je asfalt. Nije lupao po kontejnerima – otvarao je fabrike. Nije prijetio – povećavao je penzije. Dok su jedni udarali u prazno, on je gradio temelje. Dok su oni zvali na „generalni štrajk“, on je stvarao generalnu stabilnost.

Rezultat? Vučić je izašao jači, rejting mu je porastao, Srbija je nastavila da ide naprijed. A „blokaderi“? Ispumpali su i sebe i sve oko sebe. Pretvorili su se u politički balon bez sadržaja – i pukli. Nijesu izgubili samo izbore. Izgubili su povjerenje. Izgubili su kontakt sa realnošću. Čak i lajkove na društvenim mrežama. I najvažnije – izgubili su šansu.

Oni su htjeli da matiraju Vučića – a matirali su sami sebe.

U šahu, partija se ne dobija udarcem, već strpljenjem. Blokaderi su srljali kao da igraju na blic – Vučić je igrao turnir. Na kraju, nisu pali zbog Vučićeve agresije – pali su jer su ostali bez prostora. Bez podrške. Bez smisla.

I onda – tihi mat.

Samo tišina poraženih figura i jedna tabla na kojoj je ostao samo kralj. I narod – koji zna ko zna da igra.

Partija je završena. I ne samo da znamo ko je pobijedio. Znamo i ko više nikad neće ni sjesti za tablu!