Prošao je još jedan 11. jul koji domaćoj i svjetskoj političkoj javnosti svake godine služi za demonizovanje Srba.

Za razliku od prethodnih godina, crnogorska delegacija u Srebrenici ove godine bila je manjebrojnije.

Ako izuzmemo društveno-političke predstavnike bošnjačkog naroda kojima komemoracija u Potočarima služi za dokazivanje svog novouspostavljenog nacionalnog identiteta, Crnu Goru su na ovom prvorazrednom političkom događaju predstavljali predsjednik Jakov Milatović i prvi čovjek NVO CPC Miraš Dedeić.

Da su proljeća 2023. godine građani Crne Gore koji su razvlastili Mila Đukanovića predpostavili da će im se jednog dana Milatović u društvu Miraša Dedića iz Srebrenice smijati u lice, sigurno bi šanse lidera DPS-a da ostane na predsjedničkoj funkciji bili znatno veće. Jer Milatović tokom ove dvije godine predstavlja samo Đukanovićevu blijedu repliku.

Da budemo precizni – Milatovića su za predsjednika aprila 2023. godine dominantno izabrali građani srpske nacionalnosti, nadajući se da će dobiti nekoga ko će, ako ništa drugo, znati da balansira između interesa, identiteta i zdravog razuma. Dvije godine kasnije, Milatović nije samo razočarao očekivanja – on je uspio da ih brutalno satre.

Jer evo gdje smo danas: predsjednik države završio je kao salonski partner Miraša Dedeića – čovjeka čije postojanje na vjerskoj i javnoj sceni već godinama podsjeća na performans koji niko nije tražio, ali ga i dalje svi gledaju.

Miraš, samoproglašeni patrijarh NVO CPC, poznat po spektakularnim liturgijskim improvizacijama i teološkim salto mortale-ima, sada se nerazdvojni saputnik predsjednika. Zajedno se pojavljuju na događaju čija je isključiva svrha žigosanje srpskog naroda i Republike Srpske.

Milatović je, očito, odlučio da umjesto državničke ozbiljnosti njeguje eklektičnu kombinaciju političkog improvizovanja i duhovnog PR-a. Nekadašnji heroj biračkog tijela koje je sanjalo o većem dostojanstvu i boljem standardu, danas je predsjednik koji, umjesto s ekonomskim ekspertima i diplomatama, kadrovima i vizionarima – redovno komunicira sa predstavnicima dukljansko-montenegrinskog miljea.

Uhvatio se u političko-ideološko kolo s predstavnicima najtvrđe linije ekstremne dikljansko-montenegrinske elite – onima koji Crnu Goru vide kao projekt čistog identitetskog inženjeringa, očišćenog od istorije, tradicije i naroda koji su ga birali. Dok se nekad kleo u jedinstvo i pomirenje, danas sa osmijehom pozira pored onih koji ne priznaju ni srpski jezik, ni srpsku kulturu, ni istorijsku istinu Crne Gore.

Naravno, oni koji su ga izabrali – očekujući balans, stabilnost i razvoj – sad sa strane posmatraju ovu političku transformaciju koja više podsjeća na skeč iz satirične emisije nego na ozbiljno predsjednikovanje. Možda je to i pouka za budućnost: kad biraš nepoznatog u nadi za bolje, možeš dobiti upravo ovo – lidera koji te iz radoznalosti vodi pravo u zagrljaj političkog apsurda.

Tagovi