(INTERVJU) Bojan Vegara za BORBU: Srpska djeca iz Sarajeva 90-ih bila izložena neprekidnom granatiranju muslimanskih snaga; VRS je narodna vojska koja se prva u svijetu borila protiv mudžahedina i NATO-pakta

Bio je to život na prvoj liniji fronta i ginulo se svaki dan. Često je bilo teže nama u gradu već vojnicima na frontu, jer bili smo izloženi svakodnevnom iživljavanju muslimanske vojske i neprekidnom granatiranju i bili smo laka meta za snajpere. Mnogi nisu preživjeli rat.

Ovako u intervjuu za Borbu govori autor knjige Djeca koju nije volio svijet Bojan Vegara. Vegara je rođen u Sarajevu i živio je u Hadžićima a poslije rata se preselio u Bratunac gdje i danas živi. Sve glasnije svjedoči o jednom vremenu čiju istinu želi da iskrivi propaganda.

Nedavno je Vegara širom Crne Gore održao promocije svoje knjige a u prepunim salama brojni građani Crne Gore mogli su čuti kako je jedno srpsko dijete živjelo tih godina u Sarajevu i kroz kakvu golgotu su prolazili.

„Mi koji smo doživjeli i preživjeli rat znamo s kim smo ratovali. Od samog početka rata muhdžedini su bili prisutni. Posebno u srednjoj Bosni ali i na sarajevskom ratištu. Postoje snimci i postoje dokumenti. Slika Iranske delegacije je jedan od dokaza da su bili prisutni u BiH. Svi pamtimo urlike u zoru tih muhadžedina i povika Alahuekber i tekbir kad bi nas napadali“, kazao je Vegara u ekskluzivnom intervjuu za Borbu.

Borba: Nedavno ste održali promociju Vaše knjige Djeca koju nije volio svijet širom Crne Gore. Kakvi su utisci sa odzivom građana i kako ste zadovoljni sa promocijama?

U Crnoj Gori su održane promocije tokom prošlog mjeseca i iznenađen sam interesovanjem naroda. Znam da ste bili godinama trovani propagandom i tim mi je još draže što je narod željan istine našao vremena da čuje priču o životu Srba u Srpskom Sarajevu.

Proputovao sam čitavu Crnu Goru i zaista sam se osjećao kao kod kuće. Posebno sam iznenađen koliko narod stoji uz našu Crkvu ali i koliko zna o stradanjima tokom stvaranja Republike Srpske.

Borba: Bili ste dijete tokom rata u Bosni 90-ih godina a sama knjiga opisuje to tragično vrijeme. Možete li našim čitaocima sumirati ta tragična dešavanja i kako je izgledao život jednog srpskog djeteta u Sarajevu?

Imao sam 12 godina kad je počeo rat i prvo sjećanje i asocijacija su mi zabrinuta lica odraslih ljudi, a potom strah. Život djece u ratu je bio grozan i prisustvo smrti i straha natjerao nas je da smo preko noći odrasli. Današnjoj djeci je nezamisliv takav život bez struje, voda, hrane, odjeće i uz ograničeno kretanje. Vrjeme smo provodili u podrumima i hodnicima ili u prostorijana bez prozora.

Bio je to život na prvoj liniji fronta i ginulo se svaki dan. Često je bilo teže nama u gradu već vojnicima na frontu, jer bili smo izloženi svakodnevnom iživljavanju muslimanske vojske i neprekidnom granatiranju i bili smo laka meta za snajpere. Mnogi nisu preživjeli rat.

Borba: Kako je i istaknuto na jednoj promociji, medijski je mnogo zasupljenija retorika o „opsadi Sarajeva“. Istakli ste međutim da je srpski narod tada preživio dvostruku blokadu. Možete li nam približiti to gledište?

Imali smo vanjski i unutrašnji obruč. Okruženi prvim i drugim korpusom muslimanske vojske ili takozvane Armije BiH. Unutrašnji obruč je bio na ivici grada gdje nas je konstanto napadalo oko 80 000 vojnika, a spoljni prsten se protezao obodom planina prema srednjoj i centralnoj Bosni i tu smo se borili sa preko 100 000 neprijateljskih vojnika. Izlaz nam je bio makadamski put preko planina koji je dobrim djelom bio pokriven snajperima neprijatelja. Taj put je bio čista lutrija.

Opsada grada u kojem muslimani drže sve strateške vrhove i imaju tunel ispod aerodroma koju kontroliše UN je potpuno ista kao i naša opsada. Jedina razlika je što njima njihivo rukovodstvo nije dalo da napuštaju grad i međunarodna zajednica ih je podržavala, dok na nas nije trošila resurse, pa čak ni vrjeme. Priče o zlim četnicima sa brda su laž jerkao što rekoh sve strateške tačke su oni držali. A ja sam proveo rat u Hadžićima gdje je na nas civile konstantno sa brda pucano. Život na obje strane je bio potpuno isti samo smo mi uz taj dupli obruč bili i u medijskoj blokadi. Moram dodati i to da su nas konstantni 1995 godine u zoku muslimanske ofanzive tuke snage UN za brze intervencije artiljerijom sa Igmana.

Dok NATO avijacija se iživljavala nad nama i nakon rata samo prve godine je od nas 5000 izbjeglih iz Hadžića u Bratunac umrlo 900 ljudi od posljedica tog bombardovanja.

„Srebrenica je bila zamka u koju smo upali, koristi se kao sredstvo za ukidanje Republike Srpske i satanizaciju srpskog naroda koji je jedini na Balkanu preživio genocid“

Borba: Kada se govori o ratu u Bosni očigledan je pokušaj međunarodnog satanizovanja srpskog naroda zbog tamošnjih dešavanja. Konkretno, slučaj Srebrenice će konstantno biti tema prisutna u zapadnim medijima dok se masakri nad srpskim narodom rijetko gdje pominju. Zbog čega mislite da je to tako?

Imao sam tu sreću ili nesreću da rat provedem u Sarajevu, a nakon rata da živim u Bratuncu koji je 10km od Srebrenice, pa znam potpunu istinu. Mi jednostavno smo pravoslavan narod i samim tim smo milenijum i više u nemilosti zapadnog dijela svijeta. Pri tome mali smo narod bez mnogo bogastva, a arapske zemlje su dale ogroman novac za muslimane i njihov sveti rat u BiH.

Srebrenica u kojoj se desila odmazda nad zločincima koji su ubili i masakrirali više od 3000 Srba je zamka u koju smo upali i kreirana je spolja. Nakon rata muslimani nisu govorili o Srebrenici jer znali su istinu, a onda po nalogu spolja je krenula ta priča. Danas je to opšti narativ koji se koristi kao sredstvo za ukidanje Republike Srpske i satanizaciju našeg naroda koji je jedini na Balkanu preživio genocid.

Tako imamo upisane kao žrtve dželate i one koji su stradali u proboju prema Tuzli kao borci, ali i one koji su poginuli u međusobnim okršajima, ali moram napomenuti da postoje izvještaji UN oficira o tome da su ih ubijali i engleski SAS-ovci. Mi koji tamo živimo znamo da nije strijeljano više od 1200 ljudi, a broj od osam i više hiljada je potpuna izmišljotina, jer upisali su tu i žive ljude, kao i ljude stradale u drugim krajevima BiH.

Borba: Nedavno je u javnost isplivala i fotografija iranskih elitnih jedinica koje su boravile u Srebrenici 1997. godine a u srpskom javnom diskursu još iz tih godina se spominjalo prisustvo mudžahedinskih jedinica u Bosni tih godina. Da li zaista znamo pravu istinu o ratu u Bosni ili ćemo narednih godina tek početi da otkrivamo šta se zaista dešavalo i protiv koga se Vojska Republike Srpske zaista borila?

Mi koji smo doživjeli i preživjeli rat znamo s kim smo ratovali. Od samog početka rata muhdžedini su bili prisutni. Posebno u srednjoj Bosni ali i na sarajevskom ratištu. Postoje snimci i postoje dokumenti. Slika Iranske delegacije je jedan od dokaza da su bili prisutni u BiH. Svi pamtimo urlike u zoru tih muhadžedina i povika Alahuekber i tekbir kad bi nas napadali.

A to što Evropa i Zapad neće da čuju istinu je zbog toga što su ih oni dovodili i pomagali, te što je većina tih ekstremnih organizacija stvorena od strane njihovih službi. Reći ću vam da kad su 27. januara 1996 godina nakon tri mjeseca od kraja rata raspustili logor Silos, čuvari su im rekli da ne brinu jer Arapi su platili da svi oni idu u Ameriku i Australiju. Samim tim istina o ratu u Sarajevu je zataškana i raseljeni smo na sve strane svjeta.

VRS je narodna vojska koja se prva u svijetu borila protiv muhadžedina i NATO-pakta.