DPS i NVO sektor opet ćute: Ko se boji bosanskog jezika? Niko. Ko se boji srpskog? Svi!

U Crnoj Gori na snazi je pravilo koje sve češće podsjeća na politički dogovor ćutanja — dokle god zahtjevi dolaze iz bošnjačkog političkog korpusa, odgovor većine partija je tišina. Kada Bošnjačka stranka zatraži izradu posebnih nastavnih planova za bosanski jezik, bošnjačku književnost i istoriju – ni iz DPS-a, ni iz opozicije ni glasa. Ni da zucnu, ni da pisnu. A kada Srbi zatraže ono što im po broju i pravu pripada – status srpskog jezika kao najzastupljenijeg govornog oblika u zemlji – tada nastaje opšti revolt, institucionalna panika i moralna histerija.

O kakvoj ravnopravnosti govorimo u društvu gdje se jedan identitet mora stalno pravdati, a drugi se afirmiše bez ikakvog otpora? Kako je moguće da se obrazovni sistem Crne Gore – koji bi morao biti neutralan i inkluzivan – koristi kao alat za političko dodvoravanje manjinama, dok se većinskom narodu šalje poruka da ćuti i ne talasa?

Niko ozbiljan ne osporava pravo Bošnjaka da njeguju svoj jezik, kulturu i historiju. Ali isto tako, niko ozbiljan ne može više mirno gledati kada se ta prava podupiru nauštrb prava srpskog naroda, koji ne traži ništa više od jednakog tretmana. Srbi u Crnoj Gori su sistematski potiskivani, a njihova kulturna i jezička realnost svjesno se prećutkuje.

Ova selektivna pravda, ova institucionalizovana ćutnja, nije izraz tolerancije – to je izraz slabosti. Političke kukavičluke. I jasno je – ćutanje DPS-a i opozicije nije izraz mudrosti, već straha da se ne zamjere. Jer u Crnoj Gori se više cijeni koalicioni kapacitet od principijelne politike.

Ako Crna Gora želi biti građanska država, onda mora prestati sa dvostrukim standardima. Jezička i kulturna prava se ne smiju dijeliti prema etničkom ključu, već prema istim zakonima za sve. A dok god jedni imaju pravo na afirmaciju, a drugi samo na šutnju – ovo neće biti građanska, već licemjerna država.