Crna Gora plaća, Hrvatska uzima: Za Morinj milioni, za Loru – muk i sram; Bruka i sramota Milojka Spajića i Ervina Ibrahimovića!

Crnogorska i hrvatska strana, kako Vijesti nezvanično saznaju, u završnoj su fazi pregovora o visini odštete za hrvatske državljane koji su tokom ratnih devedesetih bili zatočeni u logoru Morinj kod Kotora. Prema dostupnim informacijama, obeštećenje bi moglo dostići višemilionski iznos, a sve bi moglo biti ozvaničeno već ovog vikenda u Tivtu, tokom najavljene posjete ministra vanjskih i evropskih poslova Hrvatske Gordana Grlića Radmana.

Tom prilikom bi, osim finalizacije pitanja Morinja, trebalo da bude potpisan i sporazum kojim Crna Gora poklanja Hrvatskoj Dom kulture u Donjoj Lastvi, čime se zaokružuje još jedan diplomatski ustupak u nizu – proces koji traje od kraja 2024. godine.

Diplomatska „ravnoteža“ koja to nije

U pozadini cijelog procesa nameće se ozbiljno pitanje: ko uopšte zastupa interese crnogorskih građana? Dok Crna Gora pristaje na višemilionsku isplatu za zatočenje hrvatskih državljana u Morinju – gdje niko nije stradao, niti su zabilježeni slučajevi mučenja sa smrtnim ishodom – istovremeno se ne usuđuje ni da pomene zloglasnu splitsku Loru, gdje su tokom 1992. i 1993. godine crnogorski rezervisti, civili i zarobljenici masovno mučeni, a prema svjedočenjima i ubijani.

Iako su za zločine u Lori neki pripadnici hrvatske vojske osuđeni, nikada nije zatraženo sistemsko obeštećenje porodica ubijenih i preživjelih crnogorskih građana. Čak ni simbolično. Umjesto insistiranja na bilateralnoj ravnoteži i reciprocitetu, crnogorska diplomatija – predvođena ministrom Filipom Ibrahimovićem i premijerom Milojkom Spajićem – sprovodi politiku unilateralnih ustupaka koja ne samo da ponižava žrtve iz Crne Gore, već dodatno erodira međunarodni subjektivitet države.

Politički kontekst: Ko zapravo vodi vanjsku politiku?

Potezi koji dolaze iz vrha crnogorske izvršne vlasti odražavaju model vanjske politike koji sve češće biva podložan uticajima sa strane – bilo da dolaze iz Brisela, Zagreba ili određenih interesnih krugova u samoj Podgorici. U nastojanju da ubrza evropski put, aktuelna vlada pristaje na sve što se pred nju stavi – uključujući i historijsko samoponiženje, koje pod plaštom pomirenja zapravo proizvodi dugoročnu nepravdu.

Ovakav pravac političkog djelovanja ne samo da degradira poziciju Crne Gore u regionalnim odnosima, već šalje poruku da su crnogorske žrtve nevažne, sekundarne ili potpuno zaboravljene. Nedostatak bilo kakve inicijative za ispitivanje i kompenzaciju zločina nad crnogorskim građanima u Lori – bez obzira na međunarodne norme i presedane – pokazuje da su u rukama trenutne vlasti nacionalni interesi gurnuti u drugi plan.

Umjesto zaključka: Ko će odgovarati pred istorijom?

Ukoliko se ovog vikenda zaista ozvaniče obeštećenje za Morinj i poklon Doma kulture, ostaje gorak ukus u ustima svih onih koji su godinama čekali makar simboličnu satisfakciju za zločine iz Lore. Historija neće zaboraviti da su vlasti Crne Gore – i to baš oni koji se najčešće zaklinju u „nacionalni interes“ i „državnu čast“ – pristale da ignorišu stradanja svojih građana zarad političkih poena i međunarodne „kooperativnosti“.

Suočavanje s prošlošću ne može biti selektivno, a pomirenje ne može postojati bez istine i pravde za sve strane. Trenutna praksa je sve suprotno od toga – i na kraju, pitanje nije da li će neko zbog ovakvih odluka snositi političku odgovornost, već samo kada i kako.