Patriotizam: “Niđe nebo nije plavo, ali su džepovi puni”

Dok se iz državnih zvučnika ori stih “Niđe nebo nije plavo”, narod sve više shvata da pod tim “neplavim” nebom — i te kako ima onih kojima je nebo bilo granica. Oni što najglasnije pjevaju, što ruke teatralno podižu ka nebu, najčešće su oni koji su najviše uzeli od ovog naroda. Ne samo materijalno, već i dostojanstveno.

To su isti oni koji su u zakučenim, naslijeđenim, povlašćenim stanovima — koje nikad nisu platili, ali su ih itekako unovčili — spremni da svakome drže predavanja o patriotizmu, moralu i “tekovinama revolucije”. To su potomci i duhovni nasljednici privilegovane elite bivšeg režima, koji i dalje pokušavaju da kapitalizuju stare podjele i krvave rane bratoubilačkog rata.

Jer, ko najviše pominje sukobe četnika i partizana? Ne običan čovjek, ne ratni veteran, ne istorijski hroničar. Najčešće ih pominju oni koji su izgradili karijere, bogatstva i ideološke kule na kostima i podjelama. Iz udobnosti salona, sa porculanskim šoljama u ruci, sa stanovima na najatraktivnijim lokacijama koje nikad nijesu zaradili – oni lamentiraju nad prošlošću koju su drugima nametali, a sami od nje itekako profitirali.

Svakog maja, svake godišnjice, svake proslave ili parade, gledamo isto: crvene marame, parole o bratstvu, pjesme o nebu koje nije plavo… A u pozadini – javne nabavke namještene, tenderski ugovori podebljani, računi po inostranstvu puni. Istorija je postala kulisa za novu pljačku, a ideologija – alat za amortizaciju nezadovoljstva naroda.

Narod je umoran. Umoran od toga da mu sinove i dalje zavađaju u ime bitaka koje nijesu njihovi očevi birali. Umoran je od “antifašista” koji nikad nijesu nosili pušku, ali nose skupa odijela. Umoran je od partizanskih pjesama koje pjevaju oni s najdebljim bankovnim računima. Umoran je od kvazi-istorije koja služi samo jednom cilju – da se narod ne bavi stvarnim problemima, dok se elita bavi – stvarnom pljačkom.

Zato je krajnje vrijeme da se zauvijek ugasi ta pjesma licemjerja, da se skine maska onima koji pod parolom pravde proizvode nepravdu, i da se svi, bez obzira na to da li gledamo ka nebu plavom ili crvenom – okrenemo istini i pravdi.

Jer, narod više ne pjeva. Narod pamti. I čeka.