Piše: Tanasije Studenković

Dok Srbija prolazi kroz izazovne dane, neki pojedinci uporno pokušavaju da obične protestne šetnje i performanse predstave kao istorijske podvige. Ladno su ubijeđeni da će “biciklom do Strazbura” biti novi Igmanski marš, a “trčanje u Brisel” nova bitka na Sutjesci.

Umjesto jasne političke platforme i odgovornih zahtjeva, svjedoci smo nadrealnih scena: selfija sa granica, dramatičnih objava o žuljevima i frenetičnih apela za podršku. Sve to djeluje kao loša karikatura ozbiljnih podviga iz naše istorije, gdje su se pravi borci za slobodu kretali pod kišom metaka, a ne pod svjetlima Instagrama.

Ono što se nameće kao pitanje jeste: da li će za ovaj biciklističko-atletski aktivizam zatražiti i “boračke penzije”? Ako je cilj da se žrtva predstavi veličinom nekog novog blokaderskog eposa, onda smo zaista došli do kraja ozbiljne političke misli.

Istorijske paralele koje ovi “revolucionari” pokušavaju da naprave djeluju tragikomično. Borba za slobodu, nezavisnost i čast ne može se svesti na turističke ture sa transparentima i opremljenim marketinškim timovima.

Građani Srbije, kao i u svakom ozbiljnom trenutku naše istorije, znaju da razlikuju istinsku borbu od rijaliti revolucija. I zato – bicikl do Strazbura možda će biti dobar za nekoliko lajkova, ali za stvarne promjene treba mnogo više.

Tagovi