Piše Boško Vukićević

Kada sam osnovao fb grupu „NE DAMO SVETINJE!!“, 2 januara 2020. godine (na svoj rođendan), koja je uz neizmjeran doprinos administratora, kao i članova grupe (kojih je danas preko 120.000), značajno doprinijela odbrani svetinja, a i kasnijem padu diktature – znao sam na grupi da napišem:

„Mi smo spasili Crkvu, a Crkva je spasila nas“.

Peimjećujemo da među velikodostojnicima svete Srpske pravoslavne crkve postoje određena neslaganja i različita mišljenja oko nekih pitanja koja su od suštinske važnosti za budućnost srpskih zemalja i njihovih građana.

Takva neslaganja među velikodostojnicima i sveštenicima naše Crkve nijesu nikakva novina; štaviše, tokom vijekova su katkad imala i pozitivne i blagorodne efekte za bogougodan razvoj pravoslavlja i hrišćanstva, uopšte. Jer, često se iz konstruktivne rasprave i sukoba mišljenja izrodi nešto dobro.

Svakako da u pomenutoj raspravi, imajući u vidu njen krucijalni značaj, treba da se uključe, ako žele i imaju volje, svi vjernici i učeni ljudi, koji imaju kazati štogod mudro i konstruktivno za dobrobit Crkve, opstanak srpskih zemalja, očuvanje Kosova i Metohije, našeg naroda koji još uvijek tamo živi, kao i naših svetinja.

No, svakako se ova rasprava ima voditi prije svega u okviru Crkve. Svaka spoljna intervencija, ako je mudra i dobronamjerna, treba da bude saslušana, eventualno i uvažena od Crkve. Ali, na kraju, Crkva odlučuje o svojim stvarima. Ona ima svoje ustrojstvo, hijerarhiju i način odlučivanja.

Ono čime bi se SPC morala posebno pozabaviti u aktuelnom periodu, – prije svega Mitropolija crnogorsko-primorska i ostale eparhije na tlu Crne Gore -jeste javno iskazana neosjetljivost i nebriga, od strane nekih političkih partija, za tematike koje su od suštinskog značaja, kako za samu Crkvu, tako i za proces pomirenja u državi. Radi se, recimo, o neosjetljivosti i nerazumijevanju za ispunjenje NJegoševog amaneta i povratka kapele na Lovćen,, o nepoštovanju ljudskih i građanskih prava u vnjzi sa srpskim jezikom koji mora biti službeni, o izostanku ponovnog uvođenja vjeronauke u školama, o propagiranju zakona prema kojem dijete od 15 godina može samostalno da odredi kojeg je pola, i o mnogo čemu drugom.

Umjesto da javno opomene i ukori stranke i političare koji se protive tim etičkim i civilizacijski stvarima, naša Crkva ih poziva na nekakve Božićne koktele i razne druge svečanosti (a sam odabir mnogih zvanica u tim prilikama je prilično upitan, pa i pogrešan, po mom mišljenju). Među mnogim zvanicama u takvim prilikama (ako izuzmemo institucionalne i političke zvanice) uočavao sam ljude koji nijesu htjeli niti smjeli prisustvovati litijama, recimo. O čemu se tu radi? Uostalom, smatram da posljednji Božićnji koktel nije trebalo ni organizovati, makar ne na onakav način (neposredno nakon cetinjske tragedije).

Eto, neka i meni bude dopušteno malo kritičkog tona na račun nekih poteza naše Mitropolije (jer, vidim da se većina vjernika danas bavi nekim potezima našeg dobrog Patrijarha, koji vjerovatno takođe zaslužuje neke riječi kritike).

Jer, pokušavajući da u što. većoj mogućoj mjeri suzbijem u sebi gordost – najveći hrišćanski grijeh – ipak mislim da sam za našu Crkvu i odbranu njenih svetinja učinio dovoljno da se i moj skroman glas čuje. A mnogi su učinili neuporedivo više od mene, ali im se glas ipak ne čuje, niti se pozivaju na crkvene svečanosti.

Eto, to su neke stvari koje u okviru naše Crkve treba ispravljati – i to Crkva mora sama uraditi.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)

Tagovi