Piše: Or­han Dra­gaš

Blo­ka­de fa­kul­te­ta u Sr­bi­ji, ko­je su po­sled­njih me­se­ci po­sta­le uobi­ča­jen po­li­tič­ki in­stru­ment po­je­di­nih stu­dent­skih gru­pa, pred­sta­vlja­ju simp­tom du­blje kri­ze. Na po­vr­ši­ni de­lu­ju kao bor­ba za de­mo­kra­ti­ju i prav­du. U stvar­no­sti sve su vi­še od­raz bez­i­dej­ne fru­stra­ci­je, ide­o­lo­ške kon­fu­zi­je i sve iz­ra­že­ni­je aro­gan­ci­je. Stu­den­ti ko­ji se­be vi­de kao je­di­ne auten­tič­ne pred­stav­ni­ke na­ro­da, od­ba­cu­ju i opo­zi­ci­o­ne par­ti­je i eks­pert­ske kru­go­ve, tra­že­ći da sa­mi for­mi­ra­ju pre­la­znu vla­du. Ova­kav na­ra­tiv, ko­li­ko god zvu­čao re­vo­lu­ci­o­nar­no, opa­sno se pri­bli­ža­va for­ma­ma po­li­tič­ke anar­hi­je.

Zah­te­vi ovih stu­dent­skih gru­pa da oni bu­du ti ko­ji će de­fi­ni­sa­ti sa­stav pre­la­zne ili eks­pert­ske vla­de ot­kri­va­ju du­bo­ko ne­ra­zu­me­va­nje ka­ko funk­ci­o­ni­šu po­li­tič­ki si­ste­mi. De­mo­kra­ti­ja ni­je si­stem u ko­jem po­je­di­ne gru­pe ko­je pri­vre­me­no mo­bi­li­šu jav­nu pa­žnju do­bi­ja­ju pra­vo da su­spen­du­ju in­sti­tu­ci­je, za­ko­ne i prin­ci­pe po­de­le vla­sti. To što ne­ko blo­ki­ra fa­kul­tet ili RTS ne da­je mu auto­mat­ski le­gi­ti­mi­tet. U po­li­tič­koj zre­lo­sti ne po­sto­ji pre­či­ca do mo­ći mi­mo in­sti­tu­ci­o­nal­nih me­ha­ni­za­ma.
Ta­kav stav neo­do­lji­vo pod­se­ća na raz­ne ra­di­kal­ne po­kre­te u sve­tu ko­ji su ta­ko­đe po­či­nja­li sa „ide­a­li­ma”, a za­vr­ša­va­li uru­ša­va­njem dr­ža­va i ljud­skih pra­va. Stu­den­ti su, isto­rij­ski gle­da­no, če­sto bi­li iskri­ca pro­me­na. Ali iskri­ca mo­že za­pa­li­ti i dom, ne sa­mo sve­ću.

Po­seb­no za­bri­nja­va­ju­ći aspekt sa­da­šnjih blo­ka­da je­ste ka­te­go­rič­ko od­bi­ja­nje stu­dent­skih vo­đa da do­zvo­le de­mo­krat­sko iz­ja­šnja­va­nje pre­ko po­sto­je­ćih i funk­ci­o­nal­nih uni­ver­zi­tet­skih por­ta­la, kao što je „E-stu­dent”. Sva­ki stu­dent u Sr­bi­ji ima svoj je­din­stve­ni na­log, ko­ri­snič­ko ime i ši­fru za pri­stup si­ste­mu. Sa­mo ak­tiv­ni stu­den­ti, sa va­že­ćim in­dek­som, mo­gu da gla­sa­ju. Si­stem je za­tvo­ren, tran­spa­ren­tan i prak­tič­no ne mo­že bi­ti pred­met ma­ni­pu­la­ci­je.

Ako su stu­den­ti za­i­sta bor­ci za de­mo­kra­ti­ju, za­što be­že od nje­nog naj­o­snov­ni­jeg ob­li­ka – gla­sa­nja? Za­što ne do­zvo­le da se svi stu­den­ti iz­ja­sne da li že­le na­sta­vak blo­ka­da ili po­vra­tak na stu­di­je? Od­bi­ja­njem da omo­gu­će ova­kvo iz­ja­šnja­va­nje, stu­den­ti­ma se us­kra­ću­je pra­vo gla­sa. Ti­me se vr­ši ti­hi auto­ri­ta­ri­zam unu­tar stu­dent­skog po­kre­ta, gde ma­nji­na na­me­će vo­lju ve­ći­ni pod pla­štom mo­ral­ne su­per­i­or­no­sti.

Ova­kvo po­na­ša­nje ba­ca sen­ku na či­tav stu­dent­ski po­kret i ot­kri­va nje­go­vu unu­tra­šnju ne­de­mo­krat­sku pri­ro­du. Ka­da se ig­no­ri­šu po­sto­je­ći, le­gi­tim­ni me­ha­ni­zmi iz­ja­šnja­va­nja i ka­da se od­lu­ke do­no­se u za­tvo­re­nim gru­pa­ma, ta­ko­zva­nim ple­nu­mi­ma, bez pro­ve­re po­dr­ške u ši­roj za­jed­ni­ci stu­de­na­ta, to ni­je de­mo­kra­ti­ja. To je uzur­pa­ci­ja pra­va ve­ći­ne od stra­ne gla­sne ma­nji­ne.
U vre­me ka­da su di­gi­tal­ni ala­ti omo­gu­ći­li ne­vi­đe­nu tran­spa­rent­nost, od­bi­ja­nje da se ko­ri­sti „E-stu­dent” za iz­ja­šnja­va­nje, ni­je slu­čaj­no. To je sve­sna od­lu­ka da se iz­beg­ne isti­na, a isti­na je da ogro­man broj stu­de­na­ta že­li da stu­di­ra, a ne da bu­de ta­oc tu­đe po­li­tič­ke agen­de.

Reč „ta­li­ba­ni” na arap­skom zna­či upra­vo „stu­den­ti”. Mla­di lju­di, pu­ni ide­a­la i ne­za­do­volj­stva, oku­plje­ni oko čvr­stih ide­o­lo­ških okvi­ra, po­kre­nu­li su ra­di­kal­ni ta­las u Av­ga­ni­sta­nu. Taj ta­las je ugu­šio sva­ku slo­bo­du, obe­smi­slio in­sti­tu­ci­je, uveo ver­sku dik­ta­tu­ru i de­ce­ni­ja­ma za­ro­bio sop­stve­ni na­rod. Na­rav­no, ana­lo­gi­ja ni­je pot­pu­na, ni­ti tre­ba tvr­di­ti da su srp­ski stu­den­ti ta­li­ba­ni. Ali je­ste upo­zo­ra­va­ju­ća ilu­stra­ci­ja šta se de­ša­va ka­da stu­den­ti pre­u­zmu po­li­tič­ku ulo­gu bez po­li­tič­ke od­go­vor­no­sti i in­sti­tu­ci­o­nal­ne kon­tro­le.

Sli­čan slu­čaj de­sio se u Ira­nu 1979. Stu­den­ti su ima­li ključ­nu ulo­gu u oba­ra­nju Ša­ho­vog re­ži­ma i us­po­sta­vlja­nju Islam­ske Re­pu­bli­ke.Na­kon svr­ga­va­nja Ša­ha, stu­den­ti u Ira­nu ni­su osta­li po stra­ni – ak­tiv­no su uče­stvo­va­li u for­mi­ra­nju no­ve islam­ske vla­sti, ve­ru­ju­ći da gra­de pra­ved­ni­je dru­štvo. Ume­sto slo­bo­de, po­mo­gli su u us­po­sta­vlja­nju ver­skog auto­ri­ta­ri­zma ko­ji je ugu­šio upra­vo one vred­no­sti za ko­je su se na­vod­no bo­ri­li – slo­bo­du mi­sli, go­vo­ra i iz­bo­ra. Ono što je po­če­lo kao bunt pro­tiv auto­ri­ta­ri­zma, za­vr­ši­lo se te­o­krat­skom dik­ta­tu­rom ko­ja je ze­mlju vra­ti­la de­ce­ni­ja­ma una­zad. Eks­tre­mi­zam, ma­kar u stu­dent­skom ru­hu, ret­ko do­no­si pro­gres. Naj­če­šće stva­ra no­vi ob­lik re­pre­si­je.

Stu­den­ti iza­zi­va­ju sim­pa­ti­je. Mla­dost i ide­a­li­zam la­ko po­kre­ću emo­ci­je jav­no­sti. Ali upra­vo zbog to­ga su ide­al­na me­ta za ma­ni­pu­la­ci­ju. Po­li­tič­ki ak­te­ri, ka­ko do­ma­ći, ta­ko i stra­ni, pre­po­zna­ju nji­ho­vu sim­bo­lič­ku moć. Kroz fi­nan­sij­ske to­ko­ve, pre­ko me­dij­skih uti­ca­ja do NGO struk­tu­ra, stu­den­ti po­sta­ju sred­stvo u tu­đim agen­da­ma. Če­sto i bez sop­stve­ne sve­sti o to­me.
Ova vr­sta „po­li­tič­ke ne­vi­no­sti” mo­že bi­ti jed­na­ko opa­sna kao i sve­sna zlo­u­po­tre­ba. Ka­da gru­pa mla­dih lju­di, bez ika­kvog jav­nog man­da­ta, od­lu­či da blo­ki­ra fa­kul­tet na neo­d­re­đe­no vre­me, da one­mo­gu­ći pri­stup obra­zo­va­nju hi­lja­da­ma dru­gih, da se po­sta­vi iz­nad svih po­li­tič­kih i struč­nih struk­tu­ra u ze­mlji, to vi­še ni­je po­bu­na. To je uzur­pa­ci­ja.

De­mo­kra­ti­ja pod­ra­zu­me­va pra­vo na pro­test. Ali i pro­test ima gra­ni­ce. Blo­ka­de jav­nih in­sti­tu­ci­ja, pre­ki­da­nje ra­da uni­ver­zi­te­ta, upa­di u me­dij­ske ku­će i na­sil­no one­mo­gu­ća­va­nje ra­da usta­no­va vi­še ni­su ob­li­ci le­gi­tim­nog iz­ra­ža­va­nja ne­za­do­volj­stva. To su kri­vič­na de­la.

U Fran­cu­skoj je, pri­me­ra ra­di, blo­ka­da uni­ver­zi­te­ta od stra­ne stu­dent­skih gru­pa pod od­re­đe­nim uslo­vi­ma mo­gu­ća, ali tra­je krat­ko i uvek se vo­di di­ja­log sa upra­vom. Ka­da se pre­đe li­ni­ja ra­zu­ma, po­li­ci­ja in­ter­ve­ni­še. U SAD, „oc­cupy” po­kre­ti su to­le­ri­sa­ni dok su bi­li ne­na­sil­ni i sva­ka­ko vre­men­ski ogra­ni­če­ni. Onog tre­nut­ka ka­da su na­ru­ša­va­li jav­ni red i bez­bed­nost, kao i pra­vo dru­gih stu­de­na­ta, do­la­zi­lo je do pri­nud­nog pre­ki­da.

Sr­bi­ja tre­nut­no pro­la­zi kroz po­li­tič­ki ose­tljiv pe­ri­od. In­sti­tu­ci­o­nal­ni po­re­dak, ka­kav god bio, i da­lje po­sto­ji. Nje­go­vo pod­ri­va­nje bez ja­snog pla­na, bez de­mo­krat­skog le­gi­ti­mi­te­ta i bez in­sti­tu­ci­o­nal­nih re­še­nja, vo­di u ha­os. A iz ha­o­sa se ret­ko kad ro­di de­mo­kra­ti­ja.

Je­dan od naj­za­bri­nja­va­ju­ćih aspe­ka­ta stu­dent­skih zah­te­va je­ste od­ba­ci­va­nje svih po­li­tič­kih ak­te­ra – i vla­sti i opo­zi­ci­je, i eks­pe­ra­ta i ci­vil­nog sek­to­ra. Po­ru­ka je ja­sna: „Sa­mo mi, ni­ko dru­gi.” Ta­kav dis­kurs neo­do­lji­vo pod­se­ća na to­ta­li­tar­ne im­pul­se. Ka­da jed­na gru­pa sma­tra da sa­mo ona ima „pra­vo” da vo­di dr­ža­vu, to ni­je de­mo­kra­ti­ja. To je la­tent­ni fa­ši­zam u pro­gre­siv­nom pa­ko­va­nju.

Zre­la de­mo­krat­ska bor­ba zna šta će po­sle. Ima pro­gram, stra­te­gi­ju, sa­rad­ni­ke, me­ha­ni­zme. Ova stu­dent­ska po­bu­na to­ga ne­ma. Ima sa­mo im­puls i ni­hi­li­zam. A to ni­je do­volj­no za pro­me­nu si­ste­ma – sa­mo za nje­go­vo ru­še­nje.

Stu­dent­ske blo­ka­de, kao i sva­ki pro­test, ima­ju smi­sla sa­mo ako su deo ši­reg de­mo­krat­skog pro­ce­sa. Ka­da pre­ra­stu u stal­nu op­struk­ci­ju, od­ba­ci­va­nje svih struk­tu­ra auto­ri­te­ta i zah­te­ve za sa­mo­na­met­nu­tim vođ­stvom – pre­sta­ju bi­ti de­mo­krat­ski i po­sta­ju pret­nja.

Anar­hi­ja, bez ob­zi­ra na to da li do­la­zi sle­va, de­sna ili iz stu­dent­skih klu­pa, ni­je re­še­nje. Ona ru­ši, ali ne gra­di. Pod­se­ća­nje na isto­rij­ske pri­me­re – od Av­ga­ni­sta­na do Ira­na – slu­ži kao va­žno upo­zo­re­nje. Ze­mlje ko­je su pre­pu­sti­le po­li­tič­ku moć neo­d­go­vor­nim ak­te­ri­ma, ma­kar to bi­li i stu­den­ti sa naj­bo­ljim na­me­ra­ma, pla­ti­le su vi­so­ku ce­nu.

Sr­bi­ja ne sme po­no­vi­ti te gre­ške. Po­tre­ban nam je di­ja­log, si­stem­ske pro­me­ne i zre­la po­li­tič­ka svest. Ne no­vi ob­lik po­pu­li­stič­ke, stu­dent­ske sa­mo­vo­lje ko­ja se kri­je iza pa­ra­va­na bor­be za de­mo­kra­ti­ju.

(Politika)

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcija portala Borba)

Tagovi