Piše: Emilo Labudović

Nad Srbijom je protekla još jedna noć puna zebnje, neizvjesnosti i nedoumica. Ječala su zvona sa Pećke patrijaršije i svih hramova Srpske pravoslavne crkve, najavljujući nadu, radost i napredak, a, opet, kao da je nad zemljom vladla gluva tišina u kojoj se čovjek sa čovjekom ne čuje i ne razumije. Ne čuje i ne razumije jer se, u danu najveće hrišćanske radosti, zemljom valjaju mržnja, isključivost i nasilje. Izgleda grozno i sumanuto, ali kao da se prostorom jedne slobodarske zemlje, zemlje koja je krvavo platila i preplatila svaki dan svoje slobode i nezavisnosti, nakon evo skoro osam decenija ponovo valjaju magle zla i kruži avet fašizma.

„Nećemo se povući dok ne preuzmemo vlast“, „nećemo prekinuti blokadu dok ne ugasimo RTS“, „ne damo rektora“ (a on je njih već pustio niz vodu“, samo su neke od poruka koje sublimiraju sumrak isključivosti, tvrdoglavog istrajavanja na ucjenama van svake realnosti i igre „gluvih telefona“ u kojoj jedna strana uopšte ne želi ni da „digne slušalicu“.

U crno – bijeloj slici koja se, već evo pet mjeseci, želi nametnuti Srbiji i svijetu kao jedino lice stvarnosti, unaprijed su određeni, imenovani i targetirani „krivci“ i izrečena im je presuda. Presuda koja, simplifikovano, glasi: „dok se ne ugasi“! Dok se ne ugase RTS, Univerzitet, saobraćajni i privredni tokovi… dok se ne ugasi Srbija. A „gasioci“ se žele predstaviti kao spasioci, dobrovoljno vatrogasno društvo koje se samopozvalo da ugasi sve vatre i sva svjetla u Srbiji. Po cijenu da se, prvi put u poslednje tri decenije, onemogući prenos vaskršnje liturgije, glas molitve vaskrslom Bogu. Poziv na razum, na mir i dijalog, na izlazak iz tame koja prijeti da obuzme i proguta sve.

Možda na prvi pogled djeluje pretjerano, ali društvena atmosfera u Srbiji, raspirivana iznutra i dosoljavana spolja, liči na onu uoči čuvene „krstalne noći“ u fašističkoj NJemačkoj. Jedina, i to na sreću ogromna, razlika je u odnosu snaga, jer je razbijača (čitaj: blokadera) koji bi, kao i te noći da divljaju Srbijom, mnogo, mnogo i neuporedivo manje od „vrata, prozora i izloga“ srpske većine, stavljene u kontekst „jevrejske krivice“ za sve i svašta, koje treba razbiti i ugasiti. Ali, ako išta drugo, i svijet i Srbija su kroz istoriju iskusili koliko malo treba za mnogo zla.

Vaskrs je. Praznik koji bi sve hrišćanske duše (a hrišćani su, valjda, i oni u RTS i oni ispred) trebalo da ispuni radošću, ljubavlju, slogom i razumijevanjem. Da plane vatra mira, vatra koja se neće gasiti, taman kao što neće ni RTS. Jer, ako Bog, šta god ko o njemu mislio i kako god ga zamišljao, ne vaskrsne u nama, neće ni na krstu. I uzaludne su sve naše molitve, post i pričešća, na nas ovakve Gospod (a on je Dobro, LJubav i Nada) neće izliti svoju milost, niti će nas prizvati pod svoje skute.

Mrzne dan nad Srbijom, aprilski ali studen. Studen više u duši nego u prstima. Studen, jer tako opasno miriše na ludilo one „kristalne noći“. Ipak, ostaje nada da će, u duhu vaskresenja, glas razuma nadjačati dernjavu vuvuzela, doboša i razularene mase, ma koliko je krstili eufemizmom zvanim „studenti“!

Hristos voskrese, vaistinu voskrese!!! Voskresni, Srbijo, na radost svih. I onih u RTS i drugim „kazamatima“ opkoljenim blokadama, i onih koji još uvijek nijesu svjesni da je voda došla do poda.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi