Piše: dr Petar Milatović Ostroški
Slobodan Mitrić, zvani „Karate Bob“, Titov udbaški egzekutor u srpskoj političkoj emigraciji, koji je u Holandiji osuđen na 12 godina robije poslije ubistva 3 emigranta na parkingu u Amsterdamu, usudio se da mi prijeti likvidacijom telefonskim putem 1992. i 1993. godine.
Nije mi padalo na pamet da u oba slučaja obavijestim bečku policiju o tim prijetnjama već sam mu odmah odgovorio da ću lično doći u Amsterdam jer znam njegovu adresu koju sam dobio od uticajnih srpskih političkih emigranata koji preventivno motre na svaki korak Titovog egzekutora u emigraciji! Pri tom sam mu rekao da ću mu potražiti oči tog i tog dana u toliko i toliko sati.
U zakazano vrijeme doletio sam iz Beča u Amsterdam. Tražio sam ga. Uzalud. Čekao sam tri sata ispred stana. Opet uzalud. Ostavio sam u pisanoj formi poruku da sam bio pred vratima stana u toliko i toliko i da sam ga čekao tri sata.
Iduće godine, dakle 1993. Slobodan Mitrić , Titov ubica u emigraciji, opet me pozvao telefonom i opet prijetio da će mi doći glave koju će debelo da naplati od ustaške emigracije.
Odmah sam mu odgovorio da ću doći tada i tada, u toliko i toliko sati.
Ponovila se situacija iz prethodne, dakle 1992. godine.
Uzalud sam ga čekao 5 sati. Prije nego sam krenuo na aerodrom ostavio sam pisanu poruku da sam ga čekao pet sati.
U oba slučaja Titov egzekutor u emigraciji Slobodan Mitrić, zvani „Karate Bob“, svoje prijetnje meni pravdavao je mojim brojnim kritikama Udbe i SDB (Službe državne bezbjednosti) i rovarenjem u emigraciji, o čemu sam pisao u naznačajnijim emigrantskim novinama: Slobodi, Amerikanskom Srbobranu, Glasu kanadskih Srba, Suvoboru, Srboslovu, Srpskoj Borbi, Belom Orlu, Glasu Srba, Srpskim vidicima, Istini i drugim uticajnim glasilima srpske političke emigracije pod svojim punim imenom i prezimenom.
Više mi se nije javljao narednih 11 godina.
I jednog dana 2004. godine u mom radnom kabinetu zazvonio je telefon.
Javio se Slobodan Mitrić, zvani „Karate Bob“-
– Pomaga Bog junače Petre Milatoviću.
– Bog ti pomogao Mitriću. Zašto me sada zoveš? Nemoj da pokušaš da mi treći put prijetiš jer ćeš morati i treći put da bježiš!
– Ne zovem te da ti prijetim veliki čovječe.
– Pa zašto me sada zoveš?
-Od muke velike te zovem dobri Petre, veliki gospodine.
– Kakve muke?
-Teško sam obolio?
-Od čega?
-Od najteže bolesti, veliki viteše. Imam molbu, svi su me iznevjerili i muka me naćerala da tebe zovem i da te molim.
– Šta da me moliš?
– Nemam novaca za ljekove, umrijeću bez njih, pa te molim da mi pomogneš iako sam ja tvoj nesuđeni ubica koji je prema tebi teško ogriješio dušu.
– Stani, ne govori dalje, koliko ti treba novaca?
– Ako možeš da mi pošalješ na adresu 300 evra spasićem me.
– Mitriću,poslaću ti 2000 evra danas i ako ti zatreba opet javi mi.
– Hvala ti veliki čovječe, veliki junače, veliki viteže, ne daj Bože da sam uspio da te ubijem grom bi me pogodio u sred tjemena istog momenta, a evo Bog me kaznio, obolio sam od raka….
– Prestani da plačeš i kad primiš novac javi mi se da si primio. Zbogom!
Javio mi se sjutradan i dugo mi se zahvaljivao.
Više se nikad nije javio.
Poslije izvjesnog vremena čitao sam u holandskoj, njemačkoj, austrijskoj i srpskoj štampi da je Slobodan Mitrić, zvani „Karate Bob“, Titov egzekutor u emigraciji, umro u potkrovlju napuštene škole u Ansterdamu.
Kamo lijepe sreće da je sada živ Slobodan Mitrić, da se ljudski ispričamo, ako treba i muški potučemo, ja njega ne bih ubio, a on mene ne bi mogao.
Danas bismo bili prijatelji.
Počivaj u miru Slobodane Mitriću, Titov ubico koji si, ipak, imao dušu.
Vjerujem da si zbog svojih nalogodavaca, koji su te finansirali, morao da mi prijetiš likvidacijom telefonskim putem, možda i u njihovom prisustvu, pa si kasnije dva puta izbjegao susret jer bi jedan od nas dvojice bio mrtav.
Dokazao si da i kao krvavi Titov zlikovac ipak imaš dušu.
Iskreno mi je žao što si kao Pivljanin pao tako nisko da budeš u službi zloglasne Udbe. Žao mi je što si okrvavio ruke ubijajući emigrante.
Divio bih ti se da si poginuo junački u nametnutom vjersko-nacionalnom ratu u odbrani Republike Srpske Krajine, Republike Srpske na braniku srpskih vitalnih interesa.
Žao mi te kao čovjeka u svakom slučaju jer ti si rođen čist i nevin, a to što si u dijelu života bio prljav i zlikovac, to nije Božija volja već satanska.
Žao mi je što nisi imao snage da se izvučeš iz đavoljih kandži.
Možda bi danas pili kafu u Podgorici, Nikšiću, ili se u Ostrogu zajedno molili Bogu!
Neka ti duša caruje u Rajskom naselju Slobodane Mitriću.
Vječnaja pamjat!
(Fejsbuk)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
