Piše: dr Petar Milatović Ostroški
Na današnji dan Jakov Milatović, predsjednik Crne Gore, inače moj veseli rođak, ČESTITAO je prošle godine VELIKI PETAK, najtužniji dan u hrišćanstvu. Zbog toga sam počeo da ga u medijima otvoreno kritikujem i podučavam, ukazujući na sva njegova nacionalna lutanja i zloupotrebu Srba jer je sa srpskim glasovima došao na vlast i iznevjerio Srbe! Kao čovjek i Srbin, činjenice nisam mogao da prećutim pred svojom savješću.
Ove godine Jakov Milatović, predsjednik Crne Gore, nije čestittao Veliki petak, što znači das u moje poučne kritike i te kako uticale na njega.
Sve komentare sam objavio u dokumentarnoj knjizi „PISMA ROĐAKU, PREDSJEDNIKU CRNE GORE“.
Ovdje ću u cjelini prenijeti „Uvodnu riječ autora“ koja doslovno glasi:
Ova knjiga je zbirka kolumni koje sam objavljivao na društvenoj mreži Fejsbuk, kao i preko raznih portala u: Podgorici, Veleti, Nikšiću, Beogradu, Sarajevu i tako dalje, što je vidljivo u fusnotama na kraju svake kolumne.
Kad je Jakov Milatović, novoizabrani predsjednik Crne Gore, inače moj rođak, čestitao Veliki petak, odmah mi je bilo jasno da je riječ o čovjeku van vjere i bez obrazovanja koje u Evropi, za koju se politički zalaže, podrazumijeva poznavanje opšte hrišćanske kulture.
Tada sam odlučio da, kao iskusan čovjek, ispod lupe kritičke analize stavim svaki nepromišljeni potez čovjeka koji je, po mom mišljenju, sasvim nezasluženo na čelu Crne Gore.
Ta nezasluženost je posledica antinarodnog kontinuiteta titoizma, slobizma, dosizma, grabizma, đukanizma, masonizma i ostalih izama.
Naime, brojni partizanski, udbaški i policijski sinovi i unuci naprasno preko noći postaše „Srbi“ u Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj i u ostalim srpskim pokrajinama koje su trenutno okupirane i nalaze se u Titovim administrativnim granicama koje su masoni pretvorili u države i antinarodne strave, a svi lažni „Srbi“ danas njeguju i čuvaju Srpstvo kao što koza čuva kupus. Oni su do juče, poput očeva, pored komunističke ideologije, imali još jednu rezervnu ideologiju – ĆUTO-LOGIJU!
Kad je Srpstvo počelo da se budi oni su, kao vrhunski lovci u mutnom, odmah uskočili u njihovu prljavu igru i postali najradikalniji „Srbi“, a u duši su najgore kukavice.
NJihovi djedovi bjehu Solunci, očevi Titovi volovi i junci, a njihovi potomci su udbaški „nacionalisti“ i marksistički „četnici“.
Na nacionalnim skupovima oni su nakinđureni vašarski „dražinovci“ koji se bukvalno sprdaju sa legendarnim Srpskim Čičom.
Kad su njihovi očevi počeli da rasprodaju takozvanu društvenu imovinu kroz tranziciju, što je eufemizam za najogoljeniju pljačku, kupovali su: šećerane, fabrike, rudnike, agrokombinate i tako dalje za JEDAN EVRO, a ni za živu glavu ne bi kupili knjigu koja košta 20 evra, ili se odazvali da nekoj sirotinji na Kosovu i Metohiji, najsvetijoj srpskoj tapiji, poklone makar 50 evra. Knjige takvima nisu potrebne jer to su ljudi od jednog reda – pročitanog u knjizi, a u džepovima im boravi klupko zmija.
Od tih partizanskih, udbaških i policijskih „Srba“ po zadatku „Službe“ ne možeš na nekoj nacionalnoj svetkovini doći do riječi od njihove preglasne prazne rečitosti, jer galamom misle da zaplaše daleko nadmoćnijeg protivnika.
Sve su to lijeva smetala na desnoj strani. Zahvaljujući lijevim smetalima da desnoj strani, srpski narod hramlje na obje noge!
To hramanje na obje noge sada je, uz pomoć Zapada, mistifikovano nekakvim lažnim evropejstvom, kvaziliberalizmom, raznim satanizmima i poslije čuvenih litija, koje su do kraja uzdrmale režim Mila Đukanovića i bukvalno ga srušile na izborima 30. avgusta 2020. godine, masonerija je odmah ubacila u igru svoje igrače: Jakova Milatovića i Milojka Spajića, najprije kao ministre u novoj Krivokapićevoj vladi koju su srušili isti masoni preko domaćih Trojanskih konja da bi na kraju instalirali svoje ključne igrače: Jakova Milatovića kao predsjednika Crne Gore, a Milojka Spajića kao predsjednika Vlade.
Kao čovjek koji nikad nije pogriješio u svojim političkim analizama obratio sam pažnju odmah na ovaj dvojac sa kormilarima u Briselu i Vašingtonu.
Čak je i najneobavještenijima bilo jasno zašto je prva posjeta Jakova Milatovića, novoizabranog predsjednika Crne Gore, bila ne Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, nego upravo Briselu gdje je primio naredne domaće zadatke.
Imajući ovo u vidu, kao i imajući u vidu da smo bliski rođaci, s jedne, a s druge stane imajući u vidu da je Jakov Milatović, kao moj bliski rođak, odmah počeo da se mene plaši bez ikakvog povoda i prije nego smo se upoznali, s treće strane, što sam lično vidio kad smo se upoznali i rukovali ispred Centra za kulturu u Danilovgradu u prisustvu Olivere Injac, bivše ministarke odbrane u vladi Zdravka Krivokapića i sadašnje gradonačelnice Podgorice. Prilikom rukovanja imao sam osjećaj da u ruci držim mrtvu ribu dok je uplašeni pogled mog rođaka bio uperen preko mojih leđa umjesto da me gleda u oči. Prilikom kratkog razgovora u toku upoznavanja odmah mi je zaparao uši dječački glasić iz ustiju čovjeka koji ima 37 godina i koji pretenduje da bude predsjednik Crne Gore.
Jasno mi je bilo da se iza brda nešto podmuklo valja, pa imajući u vidi davnu narodnu mudrost po kojoj treba prvo počistiti svoje dvorište, pa tek druge kritikovati, logično je što sam ispod lupe kritičke analize stavio svaki postupak Jakova Milatovića, mog rođaka, novoizabranog predsjednika Crne Gore i stojim iza svake riječi cijelim svojim stvaralačkim i patriotskim bićem, razumije se, kao i uvijek.
Na pitanje zašto se Jakov Milatović mene plašio prilikom prvog našeg susreta i upoznavanja odgovor se nalazi u istorijskoj činjenici da je njegov djed Radojica, zvani Čerčil, kako je i sam Jakov Milatović u medijima priznao, bio partizan, a partizani su se borili protiv kralja i otadžbine, braneći krvavu petokraku koja simbolizuje prolivanje krvi na svih pet kontinenata i oni su bili inicijatori međubratskog pokolja svog naroda, dok se moj otac Slobodan borio u odredima legendarnog Pavla Đurišića za krst časni i slobodu zlatnu, braneći kralja i otadžbinu.
I na izborima koji su vođeni spolja tako da se isluženi Milo Đukanović zamijeni Jakovom Milatovićem, potrčkom pod stranim patronatom, stipendistom stranih centara moći, između ostalih i Duška Kneževića iz Londona koji se u Crnoj Gori nalazi na policijskoj potjernici, a sada u zatvoru u Spužu, u drugom krugu predsjedničkih izbora mobilisali su naivno srpsko biračko tijelo čijim glasovima je Jakov Milatović pobijedio Mila Đukanovića i poslije pobjede nije se sjetio ni slovo „S“ da spomene, a kamoli Srbe.
Za mene više dileme nije bilo. Bio sam i ostao ubijeđen da je ovaj ambiciozni junoša u mnogo čemu daleko opasniji od Mila Đukanovića koji je za malenog junošu sa dečjim glasićem, onako stamen i vizuelno dopadljiv ljepšem polu, de fato par ekselans aristokrata.
U to sam se brzo uvjerio jer nije došao na sahranu svog bliskog rođaka Boža Milatovića u Danilovgradu, niti je porodici uputio telegram saučešća, dok je Milo Đukanović uvijek išao na sahrane svima.
Sama ta činjenica učvrstila me u uvjerenju da je riječ o čovjeku sumnjivih etičkih kvaliteta, naročito kad je kasnije izjavio da je „etnički Crnogorac“ (Hitler nije nikad rekao da je etnički NJemac), a otac mu se deklariše kao Srbin. Na šta to liči? Na sprdanje sa narodom. Da se ne bi neko zaista sprdao sa časnim i naivnim narodom riješio sam da objavim ovu knjigu, dakle zbirku kolumni koje sam objavljivao.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
