Piše: Vladan Petrov, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu
Iako se navršava 35 godina od sloma socijalističke ustavnosti i ponovnog uvođenja stranačkog pluralizma i parlamentarne demokratije u Srbiji, osim na naučnim marginama, taj jubilej niko neće obeležiti. Svi se, svesno ili nesvesno, bavimo društvenom krizom čiji je „okidač” bila tragična nesreća na Železničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine. Kao neposredan politički odgovor na ovu tragediju ostavke su podneli dvojica ministara, da bi krajem januara ove godine izjavom o ostavci predsednika vlade Vučevića pala i cela vlada (ustavnopravno, ona je pala konstatovanjem ostavke predsednika vlade u skupštini mesec i po dana kasnije).
Ako izuzmemo blokade i plenume, prelazna vlada je u poslednjih nekoliko meseci postala najčešće eksploatisani pojam. Od predstavnika opozicije, preko pojedinih činilaca nevladinog sektora (npr. „Proglas”) i nekih studentskih plenuma do nosilaca aktuelne vlasti, prelaznoj vladi su pridavana svakakva, neretko potpuno suprotstavljena značenja. Mi Srbi majstori smo da politički efemernim pojavama dajemo značaj koji one nigde u svetu nemaju. Možda uzrok treba tražiti i u našoj površnosti u javnom životu, o kojoj piše pre gotovo 100 godina i Arčibald Rajs, ali i u predstavnicima inteligencije, koja je kao društveni sloj u nas odvajkada slabo razvijena, i koja se ili sklanja od politike, svodeći je na najstariji zanat, ili u nju po svaku cenu želi da uđe kako bi je „prosvetlila” samom svojom pojavom bez mnogo truda i muke.
Iz prethodnog, delom, proizlazi i jedna fatamorgana, a to je da su moguće političke i nepolitičke vlade. Ove prve su uvek, manje ili više, zle, jer ih čine stranački disciplinovani predstavnici parlamentarne većine koji bespogovorno slede svog političkog vođu. Zahvaljujući takvim vladama cvetaju kriminal i korupcija, a inače krhke političke institucije bivaju „zarobljene” i „otete” od naroda koji ih samo formalno bira. Ove druge su navodno imune na pokvarenosti političkog života, sastavljene su od pojedinaca koji su eksperti u svojim oblastima i uživaju stručni i ljudski integritet da su njihova nepristrasnost, nepotkupljivost i čast svojstva koja se ne dovode u pitanje. Istorija političkog života nam za takve podele vlada ne daje nijedan validan dokaz, a ni mali Perica iz anegdota, da koji slučajem ovih dana ide redovno u školu sa časovima koji nisu skraćeni, izvesno ne bi dao tako detinjasto naivan odgovor.
Kakvo god mišljenje imali o politici, to je ozbiljna delatnost koja traži organizaciju i kombinovanje strateških procena i svakodnevnog operativnog rada. Politička delatnost ne može se ni porediti sa neretko rasutim i od stvarnog života udaljenim aktivnostima nekog naučnog društva ili nekog rektorskog ili dekanskog kolegijuma. Otuda, velika je zabluda o tome da su prave ekspertske vlade, čak i kad su većim delom sastavljene od eksperata i ljudi bez stranačke orijentacije i političkog iskustva, uopšte moguće. One činom izbora u parlamentu, kao i svojom osnovnom, političkom funkcijom, jer svaka vlada bi trebalo da vlada (da određuje i vodi ili samo da određuje politiku), gube inicijalno svojstvo ekspertize i dobijaju jasnu političku definiciju. Drugim rečima, svaka je vlada politička, jer je kriterijum njenog izbora politički, telo koje je bira jeste političko, funkcije su joj političke i ona odgovara politički. Nema politički neutralnih vlada čak i kad su one u celini sastavljene od eksperata ili činovnika.
Kad na čelo vlade dođe ekspert, on u politici, odnosno u vršenju svoje funkcije i funkcija vlade, prestaje to da bude. Ako nije bio, on mora postati političar. Nije to ništa nelegitimno. NJegova ekspertiza može mu poslužiti kao alat ili pomoćno sredstvo, ali politika je ono što postaje njegova svakodnevica i strateški cilj. Razumna očekivanja za jednog predsednika vlade da dobro obavlja svoju funkciju postoje kada je on i političar i ekspert i kada svoje ekspertske sposobnosti, u izvesnoj meri, koristi za realizovanje svoje, odnosno politike svoje stranke. Zato sam načelno i protiv toga da na mesto mandatara, odnosno predsednika vlade dođe nepolitički (nestranački) ekspert. Nisam siguran da je to i sasvim u duhu sistema parlamentarne (predstavničke) demokratije kakav je i po našem ustavu. Takvog čoveka koji nije imao politiku bira politika i njegovo operativno delovanje zavisi od političkih (stranačkih) ljudi. To je donekle pozicija i drugih ministara u vladi koji nisu stranački ljudi ili barem nisu ranije bili u dodiru sa aktivnom politikom. Zato se neretko takvim ljudima i čini da su u politici stranci, da se nisu najbolje snašli ili da nisu dovoljno dali. I percepcija javnosti vrlo često odgovara ovakvim ocenama. Oni koji se, ipak, snađu, jer su socijalno inteligentni i adaptabilni, po pravilu, neuobičajeno vredni i marljivi, postaju pravi političari. Ponavljam, niti je to nešto loše niti nelegitimno. Ipak, i takvim izuzetnim primerima potrebno je vreme. U pitanju su neretko godine, a ne mjeseci.
U susret novoj vladi Srbije, čini se, da je u vezi s njom moguće izvesti nekoliko primarnih zaključaka. Prvo, na njenom čelu biće profesor Đuro Macut, čovek nesporno vanrednog stručnog autoriteta. On će od skupštine dobiti politički legitimitet, a politički autoritet moraće da gradi, u osnovi, sam. Stručni, pa i društveni autoritet (priznatost u široj društvenoj zajednici), čovekova inteligencija, moralne i lične karakteristike nisu bez značaja u politici, ali se politički autoritet, bez kog nema uspešnog političara, zasniva na politici – i to ne tuđoj, nego dobrim delom svojoj.
Drugo, nova vlada će svakako biti vlada političkog kontinuiteta. U tom smislu, ona je pre ozbiljno rekonstruisana, nego sasvim nova vlada. NJen politički legitimitet izvlači se iz postojećeg, zadobijenog na prethodnim parlamentarnim izborima. Nekakav raskid sa dosadašnjom politikom ne samo da ne bi bio sasvim logičan nego ne bi bio ni politički legitiman. Vlast se zadobija isključivo na izborima, a poverenje se pojedincu ili političkoj stranci daje zbog politike, a ne „blanko”. Ko nema politiku ili ko želi na vlast bez izbora nikada ne može steći demokratski politički legitimitet na druge načine ili drugim sredstvima. Nema tog plenuma niti tog rektorskog kolegijuma, ali nema ni tog individualnog ekspertskog svojstva, koji bi taj nužan sastojak svake demokratske vlade mogao da obezbedi.
Treće, nova vlada će imati, na prvi pogled, krajnje protivrečnu poziciju. Ona bi trebalo da bude vlada kontinuiteta, s jedne strane, a s druge strane, moraće da se uhvati već prvog dana ukoštac sa društveno-političkom krizom koja je, objektivno posmatrano, dublja od „plenuma” i „zborova”. „Blokade” nisu postale samo deo naše svakodnevice. One su metafora jednog stanja svesti u našem društvu koje može da se menja nabolje samo inkluzivnim i transparentnim dijalogom odgovornih društvenih činilaca.
Četvrto, nova vlada neće biti prelazna, ali će biti, ne samo u vremenskom nego i u suštinskom, smislu privremena. To je inicijalno njen veliki nedostatak, ali se u praksi može pokazati i kao prednost. Da bi bilo ovo drugo, moraće se desiti jedno veliko političko čudo – da ova vlada deluje kao tim i da pokaže jednu meru autonomije u odnosu na političku ličnost sa ubedljivo najvećim demokratskim političkim legitimitetom i potvrđenim autoritetom u međunarodnoj zajednici, Aleksandra Vučića.
I peto, vladin program mora biti jasan – 1) stvaranje minimalnih uslova za institucionalni društveni dijalog (ne samo na univerzitetu, ali najpre tu); 2) puna koncentracija na Ekspo kao priliku za istorijski razvoj naše ekonomije, infrastrukture, kulture, nauke i sporta; 3) organizovanje velike javne diskusije o boljim institucionalnim rešenjima za naš ustavni i društveno-politički poredak, koja bi svakako obuhvatala pitanja izbornog sistema, sistema vlasti na centralnom i lokalnom nivou itd., kao i bolje implementiranje pravosudne reforme čiji se normativni kvalitet ne bi smeo dovoditi olako u pitanje usled nedovoljno adekvatnog faktičkog stanja. Program DEUS (dijalog, Ekspo, ustav, odnosno ustavne promene) nove vlade je veliki izazov koji bi zasluživao podršku svakog dobronamernog građanina ove zemlje koji umesto zaustavljanja želi ustavljanje, a umesto blokada želi kretanje. Neka je sa srećom novoj vladi Srbije!
(Politika)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
