Piše: Momo Joksimović
Malo koji roman , pa i manje štivo ,sam pročitao na izust, kao roman ZRNO ISTINE, autora profesora, magistra Zorana Boškovića iz Vraneša. Kad počnete čitati ovaj roman, nemožete ga ostaviti , jer vas radnje tjeraju da sa nestrpljenjem saznate kakvu će sudbinu junak romana Tanasije dočekati, hoće li mučenja, patnje i prebijanja nevoljnik ni kriv ni dužan izdržati, hoće li se moći supruzi Simani i djeci vratiti, hoće li majki i jatki srce izdržati za sinom jedincem koga na pravdi Boga odvedoše u kazamate, da se neće Tansijeva žena poskitati ,preudati, dom napustiti.
Hoće li nebeske sile pomoći da se zloglasni mučitelj Gorčilo, koji niodkud je stigao na strašno ljudsko sudilište, bar malo postati blažen da nevinim mučenicima ublaži muke . No tamo gdje se čovjek rodi ,gdje ga nikad bilo nije, od njegas se dobro čuvaj, a Gorčilo nađen i bačen pored konterjnera , odrasao u domovima, i sam proganjan, nije ni mogao biti bolji. Nikodkud je došao. U tim isčekivanjima, u tim suludim lomatanjima, ubijanja čovjeka u čovjeku, prolazi golgotu moj Vranešanin Tanasije, iz ugledne domaćinske, patriotske kuće i brastva.
Autor, visokom intelektualnom, izuzetno profesionalnom i nadasve moralnom snagom, uvjerljivim kazivanjem i nespornim integritetom, krči sebi pristojno mjesto među srpskim i crnogorskim autorima. Izrasta u velikog pisca, sa znalačkim psihološkim nabojima opisa svojih junaka.
Boškovićev roman ZRNO ISTINE, sa zavidne vremenske distance , iznova zavire istini u oči bez ostašćenosti u bilo kom smjeru, da ispriča dio priče nikad do kraja ispričane o životu , stadanju i patnjama Golootočkih mučenika, o njihovim mukama, patnjama, stradanjima, pa i njihovom čojskom držanju ali i onih podlih, zlih, od rođenja pakosnih ubica i mučitelja.
Autor, Bošković se prestavio kao vrstan intelektualac, izbrušen erudicijom, pa rekao bih kao sa iskustvom i stvaralačkom patnjom, pokazuje se kao o vrstan istraživač i tragač, te na najbolji način pokazuje i dokazuje surovu istinu koja nema alternativu, da je Goli otok jedno od najvećih stratišta i mučilišta ne samo na Balkanu.
Poetskim , odnjegovanim vraneškim jezikom, autr svaku riječ tako jednostavnu a snažnu dotjera do brvna, do duvara, tanano i pitko ali bolno obuhvata jedno strašno posleratno vrijeme i događaje, kada se junaci, domaćini, inetelektualci i seljaci, radnici i ljekari, pravnici i oficiri, šalju na pokajanje i prevaspitanje. U tom prevaspitanju umire od batina i terora preko 600 stadalnika nevinih, na golootočom ljudskom mučilištu,plitko malo zemljom i kamenom prekrivenih, neopojanih nevinih duša i neosveštanog primorskog krša, do strašnih jada koje su mogle tog vremena izmisliti samo raščovječni ljudi, u iznalaženju novih metode za za nanošenje što većih muka i patnji nevinim stradalnicima.
Znalački autor prati stradanije jedne srpske vraneške porodice, iz uglednog, domaćinskog i slobodarskog brastva Boškovića, njenu razuru i rasturu, od srećne porodice do njenog uništenja, sa brojnim Dostojsvski psihičkim nabojima da čitaoca ostavlja bez daha.
Autor se znalački pridružio Rezoluciji Skupštine Savjeta Evrope, o osudi totalitarnih komunističkih režima, da ti svirepi krivični postupci ne zastarijevaju, i da se vinovnicima može suditi. Ovaj roman daje doprinos i u tom pravcu..
Autor pokazuje koje sve brutalne napore su činjeli nad nevino zatvorenim stradalnicima , da bi se stvorio čovjek po želji nove narodne vlasti, koje su od revolucionara i patriote napravili neprijatelja, a on ne može biti neprijatelj. Ti nevoljnici nijesu imali šta da izgube do svoj život. Autor prikazje suludo vrijeme u kome se napredovalo najviše u širenju goblja, sve ostalo je bilo neprimjetno. Kakav osjećaj može imati sin Tanasije, partizan, kad mu partizani ubijaju oca koji leži iznad kuće, a zlikovci kolju 10 ovaca da se nažderu, i još da prijekor upute porodici, da se „jamar“ domaćin Miljan ni žaliti nesmije. Ovo je surova istina, svjesno ubijanje Srba, tokom rata, brojnih jama, Jasenovca, za Sremskog fronta, Drine, Krnova , OZNE, UDBE, i brojnih srpskih stratišta, pa im je to bilo malo, trebalo je po Rezoluciji inforbiroa još jedan kontingent Srba istrijebiti, uništiti.
Neda zaboravu auror selo Pelinovo, odnosno svoj Vraneš, neda junake romana Tanasija-pravnika, suprugu Simanu,Sretena -sudiju, Miljana-oca, Petra, Lovra,Vukana, Jefrema, ubicu Gorčila nikogovića, doktora Dimitrija, gdje i on skonča život na otoku, u ljutom kamenu, a prije toga prebrodio Jasenovačko mučilište, pa brica sa nožicama za ovce, kako šiša popovsku bradu.
A majci i jadtki Tanasijevojoj u Vranešu srce puca za sinom , odlazi na grob domaćina, a tuži za srce ujeda i priziva sina Tanasija:
„Tanasije očnji vide,
Kad ujutru sunce grane,
Od Stožera krvavoga,
I kad padne sjen od gore
Majka misli pleći tovoje,
Tanasije srce moje,
Kad ćeš domu doljećeti
Vrata kuće otvoriti
Ženu ,djecu krijepiti
Sunce majku ogrijljati,
Hoćel srce majke tvoje izdržati ??,
Srce majke nije izdržalo, prepuklo od bola za sinom jedincem.
Roman obilježava pored sumnjivih likova u rodnom kraju, koji rade o glavi, znoj, krv, dalmatinski kamaen sa otoka, kopanje rupa u kamenu , sadnja drveća u kamenu, prebijanje i nogu i ruku , do pomjeranja kosti nevoljnih zatvorenika, dok talasi morski zapljuskuju ljuti otočki krš, sunce bije da oči iskoče, i samo se nebo plavi iznad krša. I nebo pati i plače nad mukama nevoljnika. Na otoku ljudi su samo brojke i od svega najevtiniji je ljudski život.
Imamo osjećaj da je autor dugo sabirao i prikupljao činjenice, i na tako plsatičan način , približio djelić , zrno ljudskih patnji, muka i stradanja nedužnog čovjeka, i šta sve crni čovjek može da izdrži, i koje ga i kakve protuve mogu mučiti i progoniti. Imam osjećaj da je autor boravio nekoliko godina na Otoku smrti.
Autor ne piše ovo da bi nekoga uvrijedio, posebno ne potomke onih koji su činili zločine, sa uvjerenjem da nevine žrtve imaju pravo na ime, da ium se zapali svijeća. Ovo nije poziv na osvetu, već amanet mučenika golootočkih, ubijenih, ranjenih, stradalnih, da se čuvamo, volimo i branimo svoje očeve, djedove, braću u Hristu, majke sestre, muževe i supruge, i sve bližnje svoje kao same sebe , zarad Gospoda Boga i imena našega.
Tanasije je živ, hrom i razlomljen stoigao kući, uz dužnu pažnju čestite supruge i djece koja će postati veliki i uzorni ljudi, nastaviti svoj život, bježeći od sjećanja na golootočke jade.
Uz srdačne čestitke autoru romana , Roman toplo preporučujem čitaocu kao izvanredno lijepo ali bolno potresno i poučno štivo. Roman ZRNO ISTINE , autora profesora, magistra Zorana Blažovog i čestite majke Dare Boškovića iz Vraneša, zaslužuje dramsku i filmsku produkciju. Vranešani, roman valja pročitati!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
