Piše: Emilo Labudović
„Svaki dan i svaki datum naše istorije je ili razlog za slavlje ili za tugu i pijetet“, rekao je nedavno Patrijarh srpski, Porfirije. Dan današnji je jedan od tih dana. Na ovaj dan, prije 26 godina, a bio je Veliki petak, počela je jedna od najvećih bitaka ne samo tokom NATO zločina na SR Jugoslaviju, već jedna od slavnijih bitaka koje je naš narod vodio tokom svoje burne istorije „između klanja i oranja“! Rame uz rame sa Kosovskom, onom na Ceru, na Mojkovcu… Srpski Termopili koji su, kao malo kad prije, posvjedočila da „boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka“!
O Košarama i herojskom podvigu šake vojnika koji su, znajući da je iza Srbija i da su njene oči uprte u njihova leđa, prva i poslednja linija odbrane otadžbine, rekli: odavde nema nazad! rečeno je mnogo toga. Ali, koliko god da se kaže, piše i svjedoči nikad neće biti previše. Jer, naše bitke nijesu završene i koliko god ih dobijali ili gubili uvijek će ale koje su zinule na ovo malo parče Zelje, „na voćnjake i polja“, na naše „bele kuće pored druma oko koje, kao najlepše odive, cvetaju trešnje, jabuke i šljive“, zapodjenuti neku novu.
Košare su toliko veličanstvene da se ne daju zaboraviti, ali pepeo vremena zna da posivi i zastre i najvisočije datume i dešavanja. I zato, dahom istine, kao vjetrom koji danas raznosi snijeg sa onog visa na Paštriku, stalno treba čuvati Košare od zaturanja i zaborava. Jer, narod koji zaboravi, zaslužuje da mu se sve ponovi!
