Piše: Emilo Labudović
U Beogradu je jutros, nakratko, padao snijeg. Neočekivan, ali najavljen. Aprilski, na tek rascvetalo voće, na šimšir i geranije. Promicao je nad ulicama, bulevarima, nad soliterima i kulama, nad Savom i Dunavom, nabreklim od nedavnih kiša. Provijavao, pa stao, a Beograd je i dalje ostao otvoren i „beo“.
Na današnji dan, prije osamdeset i četiri godine, na Beograd su padale bombe. Na stotine njemačkih „štuka“ jurnulo je na otvoreni grad, da uništi, da ponizi i da se osveti, jer Beograd se, eto, drznuo da kaže „ne“ i da ne padne na koljena. Ogromne, teške bombe, „krmače“ zvane, obrušile su se na tek rascvetalo voće, na još uvijek usnuli grad, na stotine hiljada nedočitanih knjiga, na ranioce koji su hitali na pijace… Jer, nedelja je bila. Sveta pravoslavna nedelja Vaskrsa. Ali, četiri godine kasnije, Beograd je stresao sa sebe okupacionu prašinu i opet bio slobodan, otvoren i „beo“!
Na Beograd su prije 26 godina, opet, manje – više ti isti, kidisali bombama. I opet su sijali mrak i smrt na pupoljke, na ulice, zgrade i mostove slobodnog i otvorenog grada koji se, gle čuda, opet usudio da kaže „ne“! Na porodlišta, na škole, na malu Milicu i njeno tek razigrano društvo leptirića…Ali, Beograd je opet izdržao, i opet je bio otvoren, slobodan i „beo“!
I evo je opet nedelja, aprilska, prohladna, ali Beogradom se širi miris jorgovana i rascvetalog voća koje, uprkos snijegu koji promiče, nevino nudi pogledu svoje bijele i roze latice. Beograd je opet slobodan, otvoren, i, kao uvijek u aprilu, „beo“! Ali, oni manje – više isti, opet jurišaju na Beograd. Ne više bombama jer vidjeli su da se ne isplati, već blokadama, rušenjem, opstrukcijom, podmuklošću i neznanjem. Uz pomoć, debelu pomoć plaćenika, onih koji znaju da zlo čine i onih, naivnih i nevinih, nesvjesnih i uvjerenih da „oslobađaju“ Beograd, guše se njegove ulice, njegovi mostovi, škole, fakulteti…
Beograd se ponovo ucjenjuje i od njega se zahtijeva bezuslovna predaja nekima koji bi da ga dobiju „na tacni“ i da ga, na isti način, učine „otvorenin“ za one koji bi da, u papučama kad već nijesu mogli u čizmama, umarširaju u njega. Ali, ne pada snijeg da pomori svijet… i Beogradom se opet vide tragovi i „uradak“ rušitelja. Beograd opet trpi, ali Beograd se ne da, i premalo je prepreka i blokada za njegovu širinu, otvorenost i slobodu.
„April u Brogradu, jedno prošlo doba…“, čuje se odnekud zvonak glas Zdravka Čolića i njegovog nezaboravnog evergrina. Jer, uprkos svim onim aprilima, pa i ovom sadašnjen, Beograd u aprilu i april u Beogradu je vrijeme kad grad stresa sa sebe sumorni zimski ogrtač i ponovo biva blistav, otvoren, slobodan i „beo“. Beo – grad, uvijek i zauvijek!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
