Piše: Nenad Kecmanović

Zamislite Kristijana i Senu kako trče za Miloradom po prostranom travnjaku ispred njegove kuće u Bakincima da ga silom odvedu u Sarajevo. Nije to uspela sudska policija, pa je tražila asistenciju Sipe, a ova takođe nije u stanju jer je rizično, pa je zatražila asistenciju Eufora, a onda je i ino-vojska za čuvanje mira, odbila asistenciju. Elem, šta je drugo preostalo Kristijanu i Seni nego da pokušaju sami. No, uto su na livadu izbile razgoropađene komšije sa sekirama i krampovima, pa je Mile morao da ovaj skladni bošnjačko/švapski par skloni u kuću i svojima objasni da mu oni nisu radili baš o glavi nego samo da ga uhapse, a i da su, sve u svemu, Šmit i Uzunovićeva i nehotice učinili dobro za Republiku Srpsku.

Jeste da Šmit nije visoki predstavnik, jeste da nije imao pravo da menja zakone, što je u isključivoj nadležnosti skupštine, jeste da nije poštovao Ustav BiH, jeste da je u bušenju Dejtona nadmašio svu sedmoricu prethodnih regularnih v. p., ali može da se kaže da je istovremeno upravo on najviše doprineo razrešenju hronične krize u BiH. Tokom minule tri decenije njegovi prethodnici radili su mic po mic, korak po korak, puževim korakom, kuvanjem žabe, a Dodik se vešto otimao, preganjao, izmicao, taktizirao, improvizovao, računajući da dok god uspeva da sačuva preostale entitetske nadležnosti Srpska ima dovoljno samostalnosti.

No, kad je Šmit prekoračio crvenu liniju i posegao da otme vlasništvo i kidnapuje vlast Republike Srpske, Dodik, Stevandić, Višković, poslanici i ministri odlučno su uzvratili. Štaviše, iskoristili su Šmitovu političku glupost kao šansu. Odlukom NSRS i potpisom predsednika odbili su da poštuju sve što je mimo Ustava BiH i pripremili novi Ustav RS usklađen s izvornim Dejtonom. Vraćaju entitetsku vojsku, graničnu policiju, službu bezbednosti… Kako objasniti Šmitovu katastrofalnu politiku u BiH? Manjak političkog iskustva i složenost situacije u BiH, ambicija da pokaže da je, iako nije v. p., ipak efikasniji od svih prethodnih v. p.. Najzad, kad je uprkos Rusiji i Kini, podrškom SAD mogao da prođe u svetskoj organizaciji, nije nelogično da je zaključio da na balkanskoj periferiji Evrope pod protektoratom može da uradi sve što mu padne na pamet. Dodik ga je od prvog dana podsećao da nije v. p., da je samozvani, lažni, nemački turista, odbijao svaki kontakt s njim, zabranjivao mu ulazak u Srpsku, što je kod Šmita proizvelo duboki lični animozitet prema Dodiku. A snažna negativna emocija prema čoveku koji legalno i legitimno predsedava polovinom BiH nije dobra za racionalno prosuđivanje situacije. Kad je Tramp povukao Marfija, a nije poslao zamenu, Šmit više nije imao mentora i počeo je da radi isključivo po svojoj pameti. Zaključio je da mu je za sve kriv Dodik i, željan osvete, odlučio da još malo preostalog autoriteta u neustavnom Sudu BiH u Sarajevu iskoristi da uhapsi ne samo predsednika RS, nego i njegove najbliže saradnike premijera i predsednika parlamenta. A bošnjačka trojka – Bećirović, Konaković i Nikšić, potrčali su da sve završe, ni manje ni više nego prisilnim privođenjem vrha Srpske, dok im još i Šmit ne ode. Doveli su do tragikomične situacije koja vodi u ćorsokak na ivici raspada BiH, a Dodiku mogu da stave so na rep.

Ko će biti brži na oružju? Lovci na predsednika ili njegovo obezbeđenje? Da je cilj fizička likvidacija predsednika, bilo bi im mnogo lakše – profesionalni ubica snajperista, koga angažuju u lokalnom podzemlju, ili u zemljama u okruženju, uz diskretnu podršku tamošnjih neprijateljskih vlada. Ali to bi od žrtve napravilo heroja i umesto željene pacifikacije izazvalo burnu reakciju srpskog naroda i destabilizaciju BiH.

Cilj je uhvatiti ga živog i prebaciti ga u Sarajevo, suditi mu za sve i svašta, poniziti ne samo njega, nego i narod koji ga je 20 puta izabrao, i „republiku šumsku”, genocidnu tvorevinu međunarodno osuđenih ratnih zločinaca. A potom, privremena vojna uprava Eufora do raspisivanja izbora, ali bez SNSD-a, koja bi u međuvremenu bila proglašena za terorističku organizaciju. E, taj cilj je već mnogo teže ostvarljiv. To, naime, ne bi moglo da prođe bez pucnjave i krvi na obe strane, pa se i ne radi, a promašaji kompromituju, pa se ne rizikuje bez preke potrebe, koju niko od moćnih nema. Obraćanje strancima za rešenje unutrašnjih poslova još jednom je pokazalo da BiH nema monopol sile na svojoj teritoriji, te i nije država. Bošnjaci je nisu nikad imali, pa im i ne fali.

I dok bošnjačka politička elita beznadežno razbija glavu o tome ko bi još mogao da bude novi asistent asistencije u prisilnom privođenju Dodika, Stevandića i Viškovića, proces je već od zaoštravanja okrenuo ka deeskalaciji. Rubio u poslednjoj izjavi: „Narodi u BiH treba da se dogovore”. Gensek NATO-a Rute je prilikom nedavne posete razočarao Sarajevo istom porukom, Erdogan je to ponovio. Zatvorena sednica SB UN o BiH na inicijativu Rusije prošla je bez povišenih tonova, Amerikanci nisu rekli ništa za citiranje, Britanci i Francuzi su izrazili načelnu podršku suverenitetu BiH. U evropskom parlamentu se pominju i „Šmitove greške”. Lavrov, Zaharova, Peskov su zatražili da se „prestane s političkim progonom rukovodstva Srpske”, da bi to moglo da „izazove raspad BiH”, da je „borba za izvorni Dejton legitimna”. Jedini glasovi koje Tramp danas uzima ozbiljno, a ni Evropi nije do talasanja u BiH.

Francuski evroposlanici Paskal Pijera i Tijeri Marijani onomad su, kako vele, „došli u Banjaluku da podrže Srpsku i njeno rukovodstvo”. „Neverovatno da u 21. veku, usred Evrope stranac hoće da vlada jednom međunarodno priznatom državom”, kažu predstavnici Le Penove, s Orbanovim i Salvinijevim poslanicima, treće po snazi grupacije u Evropskom parlamentu. BiH zaista jeste primer bez presedana u savremenom svetu: međunarodna zajednica je priznala fiktivnu državu, koju uprkos svim intervencijama tokom 30 godina nije uspela da pretvori u realnost. Jeste uspela da nametne važne institucionalne promene u prilog integraciji, ali su stvarni politički odnosi između naroda, entiteta i kantona išli u suprotnom smeru galopirajuće dezintegracije. Nije to, vole da kažu, „frustrirajući neuspeh međunarodne zajednice”, nego se latila da pravi nemoguću državu i neće to sebi da prizna.

Srećom, reč je o onoj već bivšoj „međunarodnoj zajednici” ili „kolektivnom Zapadu”, u zenitu s Klintonom i na zalasku s Bajdenom, a u EU izdiše s Fon der Lajenovom. Uprkos Orbanovim otrežnjenjima, ona fantazira o vojsci EU, bez SAD i NATO-a, o finansiranju, naoružavanju Zelenskog na kredit, o pobedi nad nadmoćnom Rusijom. I sve to u vreme kada Tramp i Putin sklapaju mir u Ukrajini, kad je ekonomija zemalja EU u krizi bez para za basnoslovni vojni projekat, kad je u neruskom delu Ukrajine sve oranice na površini poklopio „Blekrok”, a minerale u dubini Zelenski prepisao Trampu. Gde su onda ukrajinske hipoteke za kredit koji bi joj dala Ursula? Francuski evroposlanici u Banjaluci osnovano su uporedili Šmita s Fon der Lajenovom, koja je personifikacija stanja u EU.

Šmit je posegao za krajnjom merom, a nema način da je realizuje, niti je ostavio sebi prostora za ustupke ili zaoštravanje. I dok on može samo beznadežno da čeka da mu neko srpsku trojku silom privede u Sarajevo, dotle u Banjaluci nastavljaju rad na donošenju novog Ustava. Glavni igrači u svetu prezasićeni su Bosnom i prezauzeti važnijim problemima. Kada bi znao kome, Šmit bi rado podneo ostavku „jer nije dobio podršku za hapšenja”. A Brisel će poslati nekog svog v. p. u Sarajevo da ultimativno ubedi trojku da povuče poternicu i započne pregovore s Dodikom. Predstoji poznati evropski maraton direktnih, ali usmerenih pregovora koji rezultiraju samo novim pregovorima. Dođe li stani-pani, Srpska, kao strana u Dejtonu, može da zatraži zaštitu Rusije kao garanta sporazuma.

A u šeher Sarajevu, eno na TV, jedan poslanik SDA i član Odbora za bezbednost BiH čitav sat se čudio kako je Stevandić, kao lice s poternice, prešao u Srbiju, a on se tokom emisije još i vratio. Sutradan je Dodik govorio na komemoraciji u Batajnici, pa na zvaničan poziv odleteo na skup u Izraelu. Možda se na kraju ispostavi da je Šmit bio naš „korisni idiot”.

(Politika)

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)

Tagovi