Piše: Emilo Labudović
U vrijeme dok je trajala najezda španskih sapunica na naš kulturni prostor, dok glavni akteri pojma nijesu imali ko su im majka, otac, sestra, brat, zatekao sam se u rodbini u trenutku kada se pratila jedna od epizoda kultne „Esmeralde“. U tišini koja je više priličila pozorišnoj a ne tv – predstavi, dok se jedan od junaka vajkao ko mu može biti otac ili majka (više se i ne sjećam), njihova komšinica Dragica, onako, iz čista mira, uzviknu: „Avetinjo, cijelo Zabjelo zna, a ti nemaš pojma“! Bilo me je sramota, bio sam gost, ali jedva sam se suzdržao da se iz dna duše ne nasmijem.
Gotovo isti nagon spopao me je neku noć kada je onaj i ovako i onako Radman, onaj koji obnaša funkciju ministra vanjskih im djela, izjavio da pojma nema da je u Splitu postojao logor hrvatskih oružanih snaga – zloglasna Lora. „Kako ne znaš, avetinjo, kad cijeli Split to zna“, ne izdržah da mu, poput komšinice Dragice, ne odbrusim, na žalost samo sebi u bradu. Na sreću, to mu je umjesto mene direktno u onu zajapurenu facu, i to sa naslovnice, sasula redakcija „Slobodne Dalmacije“. Istinu koju mu tokom susreta nijesu smjeli reći ovdašnje glavešine, na našu sramotu, tokom posjete Podgorici, doduše nešto malo nemušto, saopštio mu je predsjednik Milanović. Na žalost, ne Milatović već Milanović.
„Neznanje“ hrvstskih „čimbenika“ o zlodjelima koje su tokom rata devedesetih godina počinili ustaški bojovnici, mnogo je šire od slučaja Lore. Nemaju oni pojma ni da se u Jasenovcu desio genocid (čak su i digli nos kad je u crnogorskom parlamentu usvojena rezolucija o tome). Ne znaju ko je iz aviona njihovog vazduhoplovstva mitraljirao srpske izbjeglice na Petrovačkoj cesti. Ne sjećaju se ni onih oko 300 hiljada njihovih državljana, a Srba po nacionalnosti, protjeranih iz Krajine da se tamo više nikad ne vrate. Ne znaju ni ovo ni ono, ali se vrlo precizno drže svih „potraživanja“ koje imaju prema Crnoj Gori (broda „Jadran“ pogotovo, pa Morinj, pa Dubrovnik), i ne propuštaju priliku da nam to svako malo nabiju na nos, prijeteći, onako ispod žita, da bi nas zbog tih „dugovanja“ mogli zaustaviti na pragu EU.
Osim Radmana, koji im služi za domaću upotrebu, Tompsona koji im vaskrsava nikad prežaljenu NDH i podiže im nikad splasnuli ustašoidni adrenalin, zvanični Zagreb ima sličnu, ali nešto malo uglađeniju, perjnicu i stegonošu i u evropskim svatovima. Tonino Picula, gaulajter zadužen da nas nadgleda dok smo u predevropskom logoru, istinski se trudi da opravda ukazano mu povjerenje i da nas po svaku cijenu, pa i po cijenu klečanja na koljenima, spriječi da, ne daj Bože, „ne padnemo pod uticaj u odnosima sa susjednim zemljama“.
Mada je i malom Perici jasno na koje to „susjede“ misli gos’n Picajzla, pardon, Picula, ova mu se izjava, kad bi sa ove strane Debelog Brijega bilo debelih muda, semantički mogla rastumačiti kao prekor i sopstvenoj državi, koja je takođe „susjeda“, i ohrabrenje beskičmenjacima iz zgrade u Karađorđevoj (koje li ironije) da se suprotstave i njenom ucjenjivačkom uticaju. Ako ne većoj, a ono makar u istoj mjeri kao i ostalima. Ali, ne, jer uticaj picipevca iz Brisela je na liniji opštepuzećeg ulaska u Uniju, klimoglavog izvršavanja njenih naloga i skupnog sunovrata samouništenja u koji, poput pomahnitale kompizicije voza, srlja savremena Evropa. A ko ne sluša i ne skače na svaku Piculinu, zna se: sudbina Vučića, Orbana, Dodika, Fica, Mari le Pen, itd… Doduše, ovaj spisak je, na žalost, mnogo, mnogo kraći od puzajuće kolone onih poslušnih.
Neminovno je i normalno da u međusobnim odnosima bilo pojedinca bilo država jedni na druge vrše određeni uticaj. Pitanje je samo koje vrste i kojeg inteziteta, koliko dobronamjernog, bratskog i prijateljskog. Ili, kako se to kolokvijalno kaže: dobrosusjedskog. A po viđenju Picule i Radmana to „dobrosusjedstvo“ znači: trpi, ćuti i izvršavaj. Ali, tek za nauk, ne njima koliko ovim „našima“, podsjećam ih na onu grobnu, užasavajuću atmosferu koja je vladala na nikšićkom trgu onog marta 2004. godine kada su na njemu bili izloženi ostaci četrnaest boraca nikšićko – šavničke grupe. Tada je javno obećano da će istina o njihovom krvoločnom i zvjerskom mučenju u Lori biti do kraja istražena i zahtijevano suđenje počiniocima.
I od tada došli smo samo do toga da Radman nema pojma, Milanović pretpostavlja da je tu bilo Logora, a ovi „naši“ se ohrabre da to pomenu tek kad gostima iz Zagreba vide leđa. Piculi ni toliko. Ali, ako je za utjehu, cijeli Split zna o tome. Za sada – samo zna!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije portala Borba)
